Put do svjetionika pod vodom
U pripremnoj fazi ekspedicije, ?ekaju?i u luci, dvogledom pokušavam da vidim prizor koji je o?evidac prof.Pavao Peri?, na dan nesre?e vidio. Slijedi malo razo?arenje jer sam odmah uvidio da se oko mjesta nalaze neke bove i neki ogra?eni rezervat. Imaju?i stare slike luke iz tog perioda, pokazujem lu?kim radnicima, koji naveliko rade na rekonstrukciji i proširenju luke, gdje je nekada bila luka,i stvarno nalazimo stare metalne dijelove primitivnog gata iz tog perioda. Saznajem da se blizu olupine gradi rezervat mušlji i sa nestrpljenjem ?ekam da idem na to mjesto da saznam da slu?ajno olupina nije ogra?ena. Albanske vlasti su spremne na saradnju, dobili smo sva odobrenja i polako se ukrcavam na brod Colombo kako bismo prije ekspedicije postavili signalnu bovu zarona. Iako imamo sve dozvole,policajac poslije redovne kontrole pri ukrcaju me ljubazno zamolio da se po povratku javim u njihovu stanicu i da se potpišem da sam se opet vratio u luku. Pravila su pravila – kaže – i moramo ih poštovati. Manevri lociranja su nam otežani jer se blizu olupine nalazi rezervat. Planiramo kratak zaron, i kapetanu broda Toninu Zefiju dajem signal da se ne?u zadržavati dugo jer sam sam. Za svaki slu?aj ponio sam kameru i krenuo u plavu grobnicu. Naravno, emocije su tu,ali dodir hladne vode me upozorava da sam ispod vode gost i da moram da budem pribran. S obzirom na to da je vidljivost izuzetno dobra, što je rijetkost u ovom dijelu, navjeravam da se zadržim duže. Dobra vidjlivost mi sada omogu?ava da olupinu vidim u cijelini, potvr?ujem mjesto eksplozije, nalazim kotao… i polako snimam ove detalje kako bismo što bolje planirali svaki sljede?i zaron. Zapanjem izuzetno lošim stanjem olupine tokom izrona sumiram prizore koje do sada zbog loše vidljivosti nijesam imao prilike da vidim. Ve? kasnim na dogovorenom sastanku sa lu?kim kapetanom i sa starim mještanima Šen?ina da popri?amo o ovoj tragediji. Vra?aju?i se prema luci, na radiju najavljuju jugo, što mi donekle i objašnjava zašto je vidljivost tako dobra, ali i zabrinjava jer se time kvari plan ekspedicije. Pitam komandanta Tonina zašto je olupina u tako lošem stanju i on mi kaže da se dešavalo da su se veliki brodovi tokom vrlo jakog juga sklanjali tu i ?ak “dodirivali nešto”. No, to je sudbina svih olupina blizu obale.Talasi su nemilosrdni, a slana voda svakim danom sve više uništava svaki gvozdeni dio olupine.Prvi dan ekspedicije. Plan je jasan. Mjeriti ta?no dimenzije cilindara motora, mjeriti dužinu od pramca do katarke i potražiti mjesto gdje bi se moglo na?i zvono.
Vidljivost je slaba što nam otežava rad, ali zacrtano smo proveli. Kamera nam danas nije puno poslužila. Dimenzije se poklapaju. Skiciramo plan olupine i na kompjuteru gledamo snimke sa prošlih zarona. Brod se polako ljulja i diže se zapadni vjetar što nas upozorava da moramo da požurimo.?udno, na kompjuteru dobijem signal za Internet i koristim se tom prilikom da na brodu provjerim poštu. Kolega Zvonko Freivogel iz Njema?ke mi šalje izvod iz knjige “SOS na Jadranu” o Brindisiju. Kockice se slažu. U drugom zaronu vidljivost je jako loša, strujanja velika i prekidamo prije vremena.Drugi dan ekspedicije. Bo?ne oplate na ve?ini mjesta su oborene i nalaze se van olupine dok su drveni dijelovi broda ve? iš?ezli. Izme?u mašinskog i teretnog prostora nalazimo komadi?e uglja koji su razbacani okolo od eksplozije kotla.Me?upaluba je u prednjem dijelu propala i plan da se u tom dijelu pristupi kuhinji propada. Skeniramo okolinu olupine Mulj skriva mnoge tajne Brindisija. Na oko 40 cm ispod mulja na daljini do šest metara od olupine nalaze se metalni dijelovi broda. Taj isti mulj je pokrio i tijela stradalnika na Medovi.Ostatak ovog dana provodim u Skadru, u fototeci Marubi,gdje sa direktorom ove institucije razmijenjujemo stare slike,Medove, Ulcinja i Bara. Te ve?eri mi se javlja kapetan Tonin i najavljuje pogoršanje vremena. Nastupa rezervni plan – ujutro 23. juna, u šest sati, krenuo sam u Lezhi, da bi u osam sati sa platoa ispred džamije na Starom gradu gledao dvogledom mjesto nesre?e i rekonstruisao ispovijest Jeremija Živanovi?a koja je objavljena na 50 str. Spomenice stradalim ratnicima na Medovi. Gledam more i ujedno ?itam iskaz. Slika se poklapa i njegov iskaz se potvr?uje kao vjerodostojan. Jak zapadni vjetar, koji nam je pokvario plan, uzburkao je vodu. Smirivanje mora traje 2–3 dana. Kre?emo dužim putem prema Ulcinju i stalno se pitam zašto baš moramo da idemo dužim putem tri sata kada bismo mogli i?i barkom.Ali, odgovor je u regulativi plovidbe u Albaniji i me?usobnim odnosima Crne Gore i Albanije.
U toku ova dva dana odgovaram na e-mejlove kolege Freivogela, dajem mu mali raport kako sve proti?e i planiramo posljednji dan ekspedicije – dolazak delegacije Centra za iseljenike i crnogorskih medija u Medovi. Ovo od mene iziskuje dodatan pritisak kako bi sve proteklo bez problema.U petak obaviještavam komandanta mornari?ke baze u Šen?inu i ostale zvani?nike o dolasku crnogorske delegacije u nedjelju na malu ceremoniju postavljanja vijenca. Dobijam uvjerenja svih administrativnih organa da ?e svi u?esnici imati nesmetan ulazak u luku, ukrcaj i iskrcaj, a vlasnik kantine unutar luke nam poru?uje da ?e tim povodom o?istiti lokal i okolinu, dok nam Udruženje ribara osigurava mjesto za parkiranje vozila u hladu za delegaciju. U subotu ronimo malo duže.S obzirom na to da smo u luci ve? osam dana, prihvataju nas kao doma?e. Na ulazu u luku nam ne traže dozvolu, policija nas više ne tjera da se javljamo pri ukrcaju/iskrcaju. Vezujemo se za olupinu arijaninom niti i obilazimo teren oko nje na radijusu oko 50 metara. Ve? smo ušli u rezervat mušlji pa korigujemo radijus. I na ovoj daljini nalazimo metalne predmete koji su vjerovatno sa broda, što objašnjava ?injenicu da se na mapi na chartplotteru u barci Colombo taj dio ozna?ava kao “mjesto sa preprekama” sa znakom olupine. To nam objašnjava i tvrdjenje drugog ko?ara – Lulija, koji se svojim mrežama nedavno zaka?io podalje od stvarne pozicije olupine. Po završetku dana, javlja mi se kolega Balzi koji je taj dan bio na dužnosti pa nije mogao da nam se pridruži. ?eka nas na ulazu u luku jer mu stražari ne daju da u?e u nju. Naime, dozvola za ronjenje koju je dobio po?etkom godine istekla mu je tog dana. To nam nagovještava da on ne?e mo?i da roni u nedjelju na ceremonijalnom zaronu. Pokušavam da o ovome popri?am sa kapetanom i direktorom luke, ali su oni kategori?ni. I ovo ekstremno toplo poslije podne provodimo u Skadru. Posljednji dan ekspedicije. Nije baš sve po planu, ali zato je crngorska delegacija prijatno do?ekana. Nijesmo imali nikakve prepreke ni za snimanje, ni za ulazak u luku, izlazak na moru. Tokom plovidbe, pitam Djovalina Gilaja, suvlasnika Colomba da li vidi signalnu bovu jer se dešavalo da je neki nesavjesni ribari ili, pak, more otkine. Odgovara mi uz smijeh “ne brini, Brindisija smo dobro vezali ovaj put. Nije mogao da pobjegne”. Postavljanje vijenca je emocionalan ?in. Centar se pobrinuo da vijenac li?i na onaj koji Lov?enska vila drži u ruci. More je mirno, i plava grobnica je sada oki?ena vijencem na pramcu, kao što nalaže praksa u ovim prilikama.I to nije kraj pri?e, ni kraj istraživanja. Dok sam prikupljao podatke o ovoj nesre?i, kolega Dragan Ga?evi? mi je poru?io “što više saznaš o njemu, to ?eš manje znati”.Ne znam koliko je to ta?no. Sada znamo poziciju olupine,znamo kako se zbila tragedija, kako brod izgleda danas i kako je izgledao nekada. Znamo da brod nije torpedovan ve? je naišao na savezni?ku defanzivnu minu. Ne znamo ta?an broj žrtava niti ta?an broj preživjelih. Zbog toga što je Mer?an mo?varni dio Medove, neznamo ta?no ni lokaciju grobova. Ne znamo i dalje koji su italijanski torpiljeri pratili Brindisi do Drinskog uš?a, da li ih je bilo ?etiri (kako se navodi u Spomenici Sava Vukomanovi?a), ili ih je bilo dva kako se navodi u knjizi brodogradilišta Fratelli Orlando. Ne znamo što se desilo sa posadom, zašto lu?ki organi nijesu slali peljarski brod, ne znamo zašto je donesena odluka da se crnogorski dobrovoljci ukrcaju u brod za Medovu kada su svi napustali Medovu. Postoje dosta neizvjesnosti, ali jedno
je ipak sigurno – iako pod vodom u tu?oj zemlji, Brindisi je Crnoj Gori svjetionik, koji opominje i ukazuje na pravi put.

Biografija: Ilir ?apuni je ulcinjski ronilac.Po profesiji
je matemati?ar, trenutno na doktorskim studijama u
Boston University u SAD-u. Ima zvanje Divemastera i
tehni?kog ronioca sa gasnim mješavinama. U?estvovao
je u pronalaženju olupine Regina Margherite u Valoni
30. jula 2005. godine, bolni?kog broda PO, 1. avgusta
2005. godine. Od 10. do 15. avgusta 2005. u?estvuje kao
ronilac na ekspediciji “Regina Margherita 2005” IANTD
Expeditions. Predvodio lociranje i identifikaciju parabroda
Brindisi, Anthipi i Andrašy. Predvodio ekspediciju San
Giovanni di Medua 2006. godine i ekspediciju “Brindisi
2007”.

www.diaspora.cg.yu/