I dok su u ta davna, nedemokratska vremena vlasti znale uskra?ivati ljudske slobode i braniti, pa ?ak i kažnjavati šenluk na vodi, ove sadašnje imaju mnogo više sluha za narodnu volju
Jugo se predavalo punentu, punenat se vra?ao jugu… tako cijelih mjesec i po dana. Nije se ?estito ni obali moglo pri?i, a kamoli isploviti, pa je more, sve divljaju?i i razbijaju?i se o stijene – odmorilo. Od nas. Levreku se, nekrunisanom morskom kralju, tako ukazala nenadana prilika da se na miru izmrijesti. Da obavi svoju zemnu (vodenu) misiju i nastavi vrstu. Desilo se, eto, da jednom taj ritual protekne bez slavlja i pucanja. Bez dinamita, što je skoro nezamislivo i mnogima tužno. Isto kao da, ne daj Bože, protekne koji Bajram ili Boži?, a da se ne zatresu okna komšijskih prozora.
Vjekovima se plemenita (usput i sva ostala) riba bije svim sredstvima, a omiljena su ona eksplozivna. Naro?ito kada se riba mrijesti jer je butarga, zna se, najsla?a, a riba je, zanesena svadbenim putovanjem i ušuškana u masi, neoprezna. I spretnim baca?ima lako dostižna. Narodna tradicija, voli se re? – bole?ivi smo prema ostavštini naših predaka i vazda voljni da je slijedimo i nadogra?ujemo. Pa su u tu svrhu u funkciju stavljena savremena nau?na dostignu?a i riba se sada ubija kvalitetnim industrijskim eksplozivom, a ne kao nekada bombama skrpljenim u ku?noj radinosti. I dok su u ta davna, nedemokratska vremena vlasti znale uskra?ivati ljudske slobode i braniti, pa ?ak i kažnjavati šenluk na vodi, ove sadašnje imaju mnogo više sluha za narodnu volju. Za slobodno kretanje i isto takvo djelanje i fina se tradicija neometano nastavlja. Niko ne brani, puca se na sve što u moru šušne, na svaku ribicu koja se osmjeli da pri?e obali. Bijele se stijene u dubini, trava i ježevi tu više ne stanuju.
Vidjevši, valjda, da smo, konzumiraju?i ljudske slobode, poprili?no zašli u njegov resor, da smo, na svoju ruku, preuzeli dio Njegovih nadležnosti oko slaganju kockica, Onaj odozgo je posegao za izvjesnim instrumentima, koji su mu na raspolaganju: poslao je vjetrove i kišu. Zaklonio je oja?enog kralja levreka i njegovu trudnu kraljicu i dozvolio im da u tišini iznjedre plod svoje ljubavi. U uzburkanom i mutnom moru. U kome se, i poslovica kaže, riba lovi, ali se ubija isklju?ivo u bistrom!
Kako je, na kratko, skrenuo pogled na nas ovamo južno, izgleda da Mu je za oko zapelo još poneko naših ruku djelo. Pa je, onako usput, obavio (kad ve? niko drugin ne?e) još jednu intervenciju: kao što u više krajeve ima obi?aj da prospe snijeg, e da bi u njemu zvijeri ostavile trag, kod nas je prosuo malo ve?i lavor vode da, bar dijelom, opere tragove što ih ostavljamo na sve ?ega se dohvatimo. Prokr?ila je i pro?istila velika voda zatrpano korito Bojane, pokupila pred sobom svu onu plastiku, špriceve i igle, isprala je naftu. Sprala je i miris baruta, oka?en o svakoj gran?ici vrba na njenoj obali. Skvasivši im noge, narugala se nezasitim graditeljima, koji su se do te mjere osilili da su umislili da mogu prisvojiti i ograditi i samu vodu.
Jedno obi?no izlivanje rijeke koja pamti i svoje mnogo silnije vode, pokazalo je, po ko zna koji put, koliko smo pod Njim mali. No, to samo za koji dan, dok se ne prosuše sve one ru?no ?vorane prostirke, dok ne istekne voda iz džakuzija, dok se ocijede lujevi… pa ?e opet sve iznova.
Gledaju?i strašne slike sa Haitija, tako mi Njega što nas odozgo motri, strijepim pomalo da mu ne naumpadne jednog dana da pospremi i ovaj naš urbanisti?ki haos.

Autor: Muzafer ?auši
www.e-balkan.net