Pisma uredniku
Politika kao djelatnost, opredjeljenje, način razmišljanja, privilegovan život, izmisli prije 30-ak godina da tadašnjoj Jugoslaviji prijeti opasnost i sa Istoka i sa Zapada, pa odluči da izgradi vojnu bazu u Valdanosu i “dobrovoljno na silu” ote Ulcinjanima dio života, ekonomije i identiteta – buljuke maslina – 18.000 stabala i podijeli bakšiš cca 10 odsto prave tržišne vrijednosti. Primjer: za 30-ak stoljetnih stabala maslina i oko 2000 m2 zemlje moglo su se tada kupiti dvije povratne avio-karte do SAD, novo odijelo, za bračni par i dječiji pokloni. E, to bješe pravična naknada za oduzetu imovinu. Vojna baza osta mrtvo slovo na papiru, masline zapuštene propadaju, siječe se dio radi prodaje kao ogrevno drvo (zločin, biocid nad prirodom), gubi se svake godine 150-200 tona visoko kvalitetnog maslinovog ulja, ogorčenje prevarenih Ulcinjana raste. Za maslinadu Valdanos – Park prirode od 1968. i Zakon o maslinarstvu niko ne haje. I to je politika, a o ekologiji ni riječi.

U međuvremenu, Crna Gora se proglasi za ekološku državu, deklarativno promoviše zaštitu životne sredine i održiv razvoj, a resursi Ulcinja se nude za bagatelu nepoznatim i nereferentnim firmama. Pokloni se “strateškom partneru” iz Rusije, građevinskoj firmi hotel Otrant sa 60.000 m2 atraktivnog zemljišta za bagatelnu cijenu, prethodno odbijajući respektabilni Tomas Cook odnosno nama poznati Neckermane da zakupi ovaj hotel, i to bijaše “uspješna politika i uspješna ekonomija”. Sada se pojavi Cobus Lux, “strateški partner” bez strategije, sa planovima o izgradnji golf terena, ali se ne zna sa koliko rupa, koliko će se stabala maslina sjeći, da li će Valdanos time izgubiti atribut Park prirode, baš ih briga. Ulcinjani koji su pauperizovani tj. grad stečajeva, neuspjelih privatizacija i uspjelih likvidacija, ostaju i bez zemlje, a ko nema zemlju, nema ni slobodu. Valdanos kao posebna unikatna pejzažna jedinica, istovremeno i kulturno – istorijski spomenik (djelo prirode i vrijednih ruku naših predaka) zaslužuje stoprocentnu zaštitu i konzerviranje, bez gradnje i betona, savremenu obradu i kultivisanje maslina, sa izgradnjom pješačkih i biciklističkih staza, platformi za posmatranje, što u međunarodnoj turističkoj tražnji sve više dobija na značaju i predstavlja komparativnu prednost destinacije. Na taj način će se poštovati međunarodni standardi, očuvanje prostora, zakoni države Crne Gore, postulati održivog razvoja, i opravdani zahtjevi građana Ulcinja za povraćaj oduzete imovine.

Politika koja od građana Ulcinja traži lojalnost i podršku, koju redovno i dobija, mora biti korektna i uvažiti njihove zahtjeve. Ulcinjani ne traže mrvice, već poštovanje, dostojanstvo, partnerstvo i razumijevanje. Da podsjetimo: ulcinjski parlament je 2007. konsenzusom (baš onako kako je usvojena deklaracija o ekološkoj državi Crne Gore), usvojio zaključak da se maslinada Valdanos vrati pravimi vlasnicima. I to je prava politika, prava ekonomija i ekologija. Podsjetimo se i Arhuske konvencije koja garantuje učešće javnosti – građana u donošenju odluka po pitanju zaštite životne sredine.
Na kraju se nameće pitanje: da li je Opština Ulcinj zaista najbogatija u Crnoj Gori prirodnim potencijalima jer ti potencijali ne korespondiraju sa ukupnom privrednom i turističkom slikom grada ili se ti potencijali samo nalaze u Ulcinju i od toga njegovi građani ne smiju i ne mogu imati koristi. Znamo kako je do sada bilo, kako će biti ubuduće ne zna se.

Dželal Hodžić, dr.ve.med.&ecc, ambasador životne sredine
Vijesti