Grad srušenih hotela
Kada bi se novi crnogorski ministar održivog razvoja i turizma Predrag Sekulić, kao što je to obećao prošle sedmice, bavio samo problemima ruinirane ,,ulcinjske turističke industrije” mogao bi da u tome potroši cijeli mandat. Jer, grad sa najvećim turističkim potencijalom u državi, na čijoj se rivijeri do prije dvije decenije ostvarivalo više od trećine turističkog prometa Crne Gore danas je jedina nerazvijena opština na Crnogorskom primorju. Grad srušenih hotela.
STEČAJ: To se možda najbolje vidi sa Pristana, đe obavezno mora doći svaki turista ili posjetilac. Jer, više nema one prepoznatljive panorama, one slike Ulcinja sa razglednica. Više nema hotela Galeb, Jadran i Republika, koji su bili izgrađeni sredinom 30-tih godina 20. stoljeća!
Ulcinj je po tome zaista fenomen: više je kvalitetnih smještajnih kapaciteta u hotelima imao prije 75 godina nego danas! Da se ne govori o onome što je bilo sredinom 80-tih, kada je Hotelsko-turističko preduzeće Ulcinjska rivijera, sa oko 4,5 hiljada ležaja u svojim objektima, bilo privredni gigant i u okvirima SFRJ. To preduzeće zapošljavalo je preko 1100 stalnih radnika i oko 800 sezonaca, koji su radili od aprila do oktobra, jer je sezona u ulcinjskim hotelima tada trajala sedam mjeseci. Upravo ćeranje u stečaj te kompanije u januaru 2004. godine, zbog duga Elektroprivredi od 231 hiljadu eura, iako je njena imovina vrijedila preko 80 miliona eura, bio je znak da počinje čerečenje preduzeća koje je izgradilo moderni Ulcinj. Pune četiri godine odvijao se stečaj, tačnije proces umirućeg holdinga, što znači da se malo-pomalo prodaju njegovi objekti i imovina, dok na kraju ne ostane ništa, dok Ulcinjska rivijera ne umre kao privredni subjekt. Tako nešto nije se desilo ni u jednoj drugoj sličnoj firmi na Crnogorskom primorju, iako su one imale mnogo veće dugove od Ulcinjske rivijere.
Neopravdano dugo trajanje stečaja gotovo je izbrisalo Ulcinj sa turističke mape Crne Gore, o Evropi da se ne govori. Grad je propadao, radnici ostajali bez posla (danas ih ima tek 210, a polovina su prekobrojni i moraće da idu iz firme), dok je javnost bila gotovo dnevno bombardovana najavama sa najvišeg nivoa da će se tu sliti milijarde eura, da će to biti novi Dubai ili Monte Karlo.
OTRANT: Nijedna privatizacija ulcinjskih hotela nije valjano urađena, u interesu zapošljenih i lokalne zajednice. Agonija je počela 2004. godine sa prodajom hotela Otrant, na početku Velike plaže, u krajnje sumnjivoj proceduri, do tada nepoznatoj kompaniji Barkli Montenegro, koja je registrovana 1999. godine u Moskvi sa osnivačkim kapitalom od 200 eura! Ta firma se nikada nije bavila turizmom, a kupila je Otrant za 2,5 miliona eura, novcem koji je stigao iz Bugarske i Latvije, iako Barkli nije imao filijale u stranim zemljama!
Toj kompaniji koja, prema registru, nije imala ni evidencije o porezu ni podataka o bankovnom računu, tek dvije kuće i dvije građevine (!), bivši ministar turizma Predrag Nenezić i stečajni upravnik Ulcinjske rivijere Miomir Jakšić su kao članovi Tenderske komisije za prodaju Otranta, dali najviše bodova za finansijsku snagu?! Bio je to, kako su ocijenili u opoziciji, „klasičan primjer privrednog kriminala za koji neko treba da odgovara”. Niko, naravno, nije odgovarao niti je iko od državnih organa ispitivao poslovanje te kompanije, barem iz Uprave za sprječavanje pranja novca. Da paradoks bude veći, Vlada je uvjeravala javnost da su Rusi, koji su 2008. godine renovirali hotel, uložili više nego što je bilo predviđeno kupoprodajnim ugovorom. A od Rusa više ni traga ni glasa. Tek dva radnika privatnog obezbjeđenja na kapiji Otranta. Radnici već šest mjeseci bez zarada.
GALEB: Za Ulcinjane je još tragičnija i bolnija priča o hotelu Galeb. Jer, srušiti hotel koji je decenijama bio simbol grada, a ne sagraditi novi, kako je bilo predviđeno, uz obavezu investicija od 15 miliona eura, ostaviti rupu u „srcu Ulcinja”, načiniti od kvalifikovanih radnika prodavce u trafikama, ne može se drugačije nazvati nego kolektivno poniženje.
Ponovo je bivši ministar imao razumijevanje za odgađanje izgradnje hotela koji je prve goste trebalo da primi u 2009. godini.
,,Prostorno-planska dokumentacija u Ulcinju je limitirana i zbog toga Rokšped nije bio u mogućnosti da na vrijeme realizuje ugovorom preuzetu obavezu”, govorio je Nenezić.
,,Kao i u slučaju Otranta, siguran sam da i oko privatizacije Galeba postoje koruptivni elementi”, kaže za Monitor poslanik u crnogorskom parlamentu Genci Nimanbegu. On pozdravlja namjeru novog ministra da Vlada preispita kupoprodajne i privatizacione ugovore u Ulcinju, ali dodaje da je i njegov prethodnik znao često da se ,,zabrine” zbog tužnog stanja u ulcinjskom turizmu. Novih obećanih investicija nema ni u hotelima Lido i Albatros, gradnja hotela zastala je i u Starom gradu, na njegovim bedemima. Istovremeno, zbog nepostojanja prostorno-planske dokumentacije u gradu američka kompanija Bećović već godinama bezuspješno pokušava da dobije dozvole i obnovi hotel Mediteran. Analitičari su uvjereni da bi izgradnja samo jednog dobrog hotela, sa četiri ili pet zvjezdica, bio impuls da se u roku od deset godina na ulcinjskoj rivijeri izgradi bar još pet takvih hotela.
Novi ministar, dakle, u Ulcinju ima previše posla, ali i veliku šansu za dokazivanje. Jer, samo ukoliko Ulcinj i Herceg-Novi budu obnovili nekadašnje smještajne kapacitete, turistička Crna Gora će imati oba ,,plućna krila”. Tek tada će konačno ova zemlja turistički disati, a turizam će ponovo biti najvažnija privredna grana.
