Moj grad:

Govor Ulcinja

Mnogo je vode Bojanom proteklo od moga postanka. Živim već 25 vjekova. Moji su djedovi preci desetinama naroda. U mojoj duši u jedinstvu žive Istok i Zapad, Evropa i Azija. Licem sam okrenut prema Otranskim vratima, a na leđima nosim brda i polja sa jezerima, maslinjacima, močvarama i rijekom.

Inspirisao sam mnoge pisce i pjesnike,  boeme i pomodare.  Zaveo sam mnogo putnika namjernika. Privio sam na svoje grudi sa istom naklonošću i uboge izbjeglice i ljute gusare. Star sam, mnogo sam star.

Mojim venama teče Bojana. Nakitili ste je kućama i zatrovali zarad svog ćefa. Praštam vam, ali ni vi ne zamjerite kada se moja vena prolije.

U mojim se vodama ljeti kupa četrdeset nacija. Svi Vi rado pamtite turiste iz Njemačke, a zaboravljate kako ste prije njihovog dolaska bolje obrađivali moja polja. Sada biste radije na tim mjestima gledali terene za golf od žitnih polja.

A, Vi, tamo neki bilo gdje da ste, otrovani predrasudama, što ne znate da za istim stolom mogu jesti i piti oni koji se krste sa onima što klanjaju, opraštam Vam ako na pomen moga imena prevrnete očima. Prevrnu ih često i ovi meni bliži. Opraštam Vam svima neznanje.

Opraštam i onima koji su se podsmjevali Ljepoti poroka na Adi Bojani, jer njihova djeca danas su nudisti.

Mnogi su od mene dobro zaradili, a neki su se i stidjeli da kažu da su moji sinovi. Opraštam im svima.

Kako god da se desi – ja postojim, bilo da sam lijep, suncem okupan, bilo da sam naružen ili pak osakaćen ruševinama. Postojim i moji bedemi strašni prkose talasima kao bedemi ni jednog jedinog grada na Jadranu.

 

 

Piše: Ana Živanović

Objavljeno: „Dnevne novine“