Razgovarao: Vlatko Simunović
Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina objavio je nedavno na crnogorskom jeziku izbor iz poezije čuvenog pjesnika Basrija Čaprićija. Mada su njegovi kontakti sa Crnom Gorom intenzivni, zemlja u kojoj je rođen tek sada je dobila priliku da cjelovito upozna tog pisca, koji slovi kao najistaknutiji predstavnik pjesničke generacije koja je prije tridesetak godina suvereno zavladala albanskom književnom scenom. Njegovo pjesničko djelo je izazovno za analize, tumačenja i proučavanja i prevedeno je na sve važnije evropske jezike. Basri Čaprići je i ugledni univerzitetski profesor, književni teoretičar i istoričar književnosti sa respektabilnom pozicijom u albanskoj kulturi i jasnim pogledom na tragične istorijske događaje i procese na Kosovu i Balkanu.

Rođeni ste u Ulcinju. Vaši kontakti sa Crnom Gorom su intenzivni. Da li Crnu Goru doživljavate kao svoju kuću?

– Ja nikada nijesam prekinuo, na neki duži period, moje prisustvo na ovom prostoru, bilo kao životno – fizičko prisustvo, bilo kao intelektualno prisustvo. Ovdje sam počeo da pišem kao srednjoškolac tadašnje gimnazije u Ulcinju. Poslije studija u Prištini vratio sam se u Podgoricu gdje sam počeo da radim kao novinar RTCG emisiju radija na albanskom jeziku. Sarađivao sam u to vrijeme sa Đerđom Đokajem oko časopisa na albanskom „Koha“, koji je tada periodično izlazio u Podgorici. Đerđ se tada spremao za odlazak u penziju i jako je bio zainteresovan da ja preuzmem mjesto glavnog urednika. Bio sam zainteresovan i puno sam nade polagao u mogućnost da počnem da radim na tom mjestu, ali su stvari pošle u neočekivanom smjeru i taj dragocjeni časopis je prestao da izlazi zauvijek. Nakon toga odlazim u Prištinu gdje sam počeo da radim kao asistent na Filozofskom fakultetu. Tu i danas radim kao profesor. Priština je tako postala moja druga kuća. Tamo sam uspio da magistriram i doktoriram, tamo su objavljena moja pjesnička i naučna djela od kojih su mnoga prevedena i objavljena van Kosova, na stranim jezicima.

Da li Vaše prisustvo u Podgorici i Vaša knjiga prevedena na crnogorski jezik svjedoče da umjetničke scene Crne Gore i Kosova uspijevaju održati normalan ritam komunikacije?

– Normalnog ritma komunikacije na ovim prostorima nema već dvadeset godina. Ratovi koji su počeli devedesetih godina prekinuli su normalne tokove komunikacije na prostorima bivše Jugoslavije. Od tada je prošlo dvadeset godina, ali oporavka i normalne komunikacije još nema. To je teško objasniti. Komunikacija između Crne Gore i Kosova prekinuta je još ranije, možda u ranim osamdesetim, nakon takozvane kontrarevolucije iz 1981. Tada su porušeni normalni tokovi komunikacije Kosova sa ostalim centrima bivše Jugoslavije. Jednom dirigentnom palicom, iz Beograda, orkestrirana je kulturna izolacija Kosova. Tako lako je drugim centrima nametnuta čudna kvalifikacija. Kosovo i Albanci, njihova kultura i jezik, označeni su kao neprijateljski, opasni za tekovine revolucije, suvišni za kulturni prostor zemlje i manje vrijedni. Danas postoji neki ritam komunikacije između Kosova i Crne Gore. Paralelno, počinju da se obnavljaju i veze između albanske i crnogorske kulture. Antologija savremene albanske poezije, koju je objavila Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, prvi je ozbiljan korak na putu oporavka i ozbiljan početak nove komunikacije između albanske i crnogorske kulture i naša dva jezika. Neću biti neskroman i ako kažem i da objavljivanje moje knjige na crnogorskom jeziku od strane Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore može biti dodatno dobar znak oporavka komunikacije na ovim prostorima. Ne zaboravimo da je prošle godine objavljen roman Ismaila Kadarea na crnogorskom jeziku i da veoma brzo izlazi iz štampe knjiga Ali Podrimje u Podgorici. Koliko znam, u toku je i prevođenje jednog romana Mehmeta Kraje, poznatog albanskog romansijera rođenog u Crnoj Gori.

Zašto na Kosovu ima toliko pjesnika i izvanrednih pisaca. Kako objasniti činjenicu da toliko darovitih ljudi pišu poeziju bez obzira što je sve manje ljudi koji je čitaju?

– Na Kosovu, pjesnici su odredili okvire literature i držali ritam razvitka književnosti. Ima i drugih kulturnih sredina u regionu gdje su pjesnici bili glavni autoriteti. U Albaniji to nije slučaj. Tamo su glavni autoriteti romanopisci. Bezbroj je razloga zašto su pjesnici ljudima na Kosovu tako važni. Specifični su bili uslovi u kojima se razvijala književnost. Ja bih rekao da poslije Drugog svjetskog rata nije bilo dužih perioda tokom kojih su pisci mogli da neometano od burnih društvenih preloma do kraja razviju neki vid književnog pravca. Neprestano smo imali lijepe početke i onda bi stigao neki društveni cunami i porušio sve od temelja. Takve okolnosti bile su odgovarajuće tlo za razvoj poezije. Prije 40 godina pjesnici su uspjeli da stvore neke svoje poetike pod uticajem tada avangardnih strujanja sa Zapada,koja su dospjela do Kosova zahvaljujući jednoj generaciji talentovanih mladih pjesnika i kritičara. U sedamdesetim godinama prošlog vijeka knjige sa poezijom tih pjesnika štampane su u tiražima od po 3.000 primjeraka i za kratko vrijeme sve su bile prodate ili distribuirane po bibliotekama. I sada mi je nejasno kako su čitaoci u okolnostima tadašnjeg stepena kulturnog razvitka Kosova uspjeli da pronađu ključ dešifrovanja takvog poetskog jezičkog teksta koji je bio komunikacijski jako zatvoren, gotovo do granice nekomunikativnosti. Ti pjesnici su uspjeli da sklope neki vid ugovora sa svojim čitaocima i učvrste ih u uvjerenju da će baš oni artikulirati njihovu težnju za nacionalnom i svakom drugom formom slobode. Doduše, takav tip poezije nije bio adekvatan za takvu upotrebu, bila je to ipak jedna ekstremno moderna poezija, ali čitaoci su pronašli neki svoj originalan put interpretacije, po cijenu da to bude i pogrešan put. Neki teoretičari smatraju da je pogrešna interpretacija najbolja interpretacija. Na Kosovu se dogodilo da imamo koristi i od pogrešnih interpretacija. One nijesu ostavljale prostor za guslarsku retoriku.

Dobro obaviješteni ljudi kažu da ste u posljednje vrijeme na Kosovu deficitarni sa dobrom prozom. Je li to tačno?

– To je tačno. Prošlo je dugo vremena i evo nema nove generacije prozaista. Posljednja generacija prozaista još uvijek je generacija pisaca koji su danas šezdesetgodišnjaci. Oni su svoja najpoznatija djela objavili u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. vijeka, u okviru jedne postmodernističke škole pisanja. Ta proza nikad nije uspjela komunicirati normalno, punom snagom i pronaći pravog čitaoca na Kosovu. Danas su ti pisci ostavili takav tip pisanja i približili su svoj diskurs realnosti. Međutim, čitaoci su otišli negdje drugdje i pronašli svoj način komuniciranja na bogatoj tradiciji proze prevedene sa drugih jezika i servirano jako vješto od strane izuzetno uspješnih izdavača iz Albanije. U takvoj konkurenciji teško je naći čitaoca, kojih je sve manje. Zato je sve manje jakih izdavača na Kosovu, a pisci sa Kosova sve više traže svoje izdavače u Tirani i neki od njih su se pokazali kao vrlo uspješni u regionu.

Ranije su dnevni prištinski list „Rilindja“ i književni nedjeljnik „Drita“ iz Tirane, mada pod pritiskom cenzure, redovno objavljivali recenzije o knjigama. Da li je taj dobar običaj preživio hirove političke i ekonomske tranzicije? Kakva je sudbina nekada prestižnih književnih časopisa „Jeta e re“, „Nentori“, „Fjala“, „Jehona“?

– Nema više te kritike koja prati knjigu i koja je neophodna jednom kulturnom prostoru. To je nekada radila „Rilindja“ sa svojim kulturnim subotnjim podlistkom veoma profesionalno. Danas to donekle pokušavaju raditi „Koha ditore“ i dnevni listovi „Zeri“ i „Express“, ali ne uspijevaju ostvariti svoje namjere. Ista se stvar događa u Albaniji. I tamo ima puno dnevnih listova, ali niko neće da prati knjigu profesionalno jer to zahtijeva angažovanje profesionalnog kritičara. Nedjeljni list „Fjala“ svojevremeno je dostigao tiraž od 70.000 primjeraka. To je danas nezamislivo. „Fjala“ više ne izlazi. Jedino je „Jeta e re“ uspjela da prebrodi divlju tranziciju koja je progutala sve što je bilo vrijedno u to vrijeme. Taj časopis je pokrenuo 1949. godine Esad Mekuli i to je danas najbolji časopis za književnost u Prištini. Sa Albanijom situacija je drugačija. Svi časopisi su prestali da izlaze paralelno sa padom starog sistema. Tamo su kulturni časopisi bili poluga sistema na jedan potpuni agitpropski način i poslije pada komunizma nijedan od njih nije mogao da preživi. „Aleph“ je najpoznatiji književni časopis u Tirani danas. Uglavnom objavljuju prevedenu literaturu.

 

Srbija neprestano pokušava da sa sjeverom Vaše zemlje nadoknadi moralno izgubljenu bitku za Kosovo. Šta bi rekli o armiji pisaca koji i dan-danas izjavljuju da u Srebrenici „nije tako strašno bilo kao što se opisuje“ ili da je u Račku „sve montirano“?

– Jevrem Brković je jednom prilikom rekao da bi bilo pravedno formirati jedan haški tribunal samo za pisce. Ja nijesam siguran da postoji igdje takva armija pisaca koja se zalagala tako žestoko za genocidna djela. Ta armija pisaca pripremala je duhovnu klimu za marš generala na civilno stanovništvo širom bivše Jugoslavije, od Vukovara preko Srebrenice i Sarajeva do Račka. Armija pisaca i akademika, armija sveštenika i narodna armija (kakva ironija) napravili su genocid na kraju XX vijeka. Svi su nekako izrazili jednu dozu pokajanja, jedino armija pisaca i sveštenika nije nikad osjetila potrebu da se pokaje zbog tih zloglasnih djela.

Putujući neobuzdanom imaginacijom

Pisci se često suočavaju sa žarkom željom da prekorače granice i slome barijere koje niko prije njih nije uspio da pređe. Da li u toj ambiciji ima skrivene suštine pjesničkog poziva?

– Pisci su stalne žrtve granice jezika. Pisci su uglavnom nomadi koji bježe s jednog mjesta na drugo kako bi proširili prostor, jer ne trpe prostorne granice. Oni bježe iz vremena u vrijeme jer ne trpe vremenske granice. Ali, pisci su nomadi i kada se lišavaju prava da bježe kako bi postali nomadi. Sjetite se da su u zemljama u kojima su diktatorski režimi onemogućavali piscima da pređu granice ili da bježe da bi postali nomadi, oni su naoštrili svoja oružja, s kojima su, iako fizički nepomični, putovali svojom neobuzdanom imaginacijom.

Kurtoazni pokušaji

– Objavljene su dvije antologije mladih u Beogradu i Prištini. Međutim, mogu reći da su književni kontakti potpuno prekinuti. Štaviše, imam utisak da više nikoga ne zanima taj kontakt i te komunikacije. Pisci iz Srbije i oni sa Kosova mogu se naći ponekad zajedno na književnim festivalima u trećim zemljama gdje komuniciraju potpuno normalno. Izdavači u Tirani objavljuju djela srpskih pisaca i ostalih značajnih pisaca drugih država sa bivšeg jugoslovenskog prostora, bez ikakvih prepreka i predrasuda, počev od djela Andrića, Meše Selimovića, Stevanovića, Bajca, Vaska Pope, Krleže.

Portret umjetnika

Basri Čaprići je završio gimnaziju u Ulcinju. Studirao je albansku književnost na Univerzitetu u Prištini gdje je 1988. godine magistrirao filološke nauke. Doktorirao je 2004. godine u Prištini. Radi na prištinskom Univerzitetu kao predavač stilistike i semiologije na Odsjeku za albansku književnost, opštu i uporednu književnost. Piše poeziju, kritiku i eseje. Njegove pjesme su prevedene na engleski, francuski, njemački, rumunski, poljski, srpski, hrvatski i makedonski jezik. Od 2004. godine je predsjednik PEN centra Kosova. Za predsjednika Upravnog odbora Univerziteta u Prištini izabran je 2006. Najznačajnija njegova djela su „Maslina sa dvije hiljade godova“, „Na kraju ljeta“, „Isplaziš mi jezik“, , „Mikrostruktura teksta“, „Nezgode albanske ore“, „Razmjere konteksta“, „Simbol i njegovi rivali“.

Pobjeda