Da bi ste uživali u ljepoti i čarima Valdanosa, preporučujem vam da ga posmatrate odozgo sa puta, koji vodi prema Mavrijanu…Izgleda božanstveno lijep, uklopljem u ambijent mora i maslina. Zaista, nevjerovatan osjećaj, posebno za nas koji ga poznajemo još iz vremena, kada je bio čist i netaknut. Ja sam iz radoznalosti i nostalgije sišao dole i želeći da uživam u neposrednoj blizini maslina i mora..Samo je more ostalo isto. Šum talasa koji lagano udaraju na obalu samo na trenutak vas vraća u ona dobra stara vraemena.. Međutim kada se osvrnete oko sebe obuhvata vas jeza od užasa kada vidite da se sve promijenilo. Čak je i beton na plaži razoren na komade, sa intencijom da se pretopi i nestane u moru. Ni kakav “Tzunami” ne bi mogao nanijeti takva razaranja , obali i objektima za koje je nekad ovo društvo odvajalo velika sredstva, da bi nekakvi generali i njihove porodice uživali u ovoj nesvakidašnjoj ljepoti. Vojna baza je bila samo “mislena” imenica, jer se znalo da je zaliv plitak i nepodoban za onu čuvenu “armadu”.Malo dalje od obale se pruža maslinjak od skoro 20 hiljada maslina, ili bolje rečeno ono što je ostalo od njh.Danas su one oronule i tužne, ograđene žicom, obrasle raznim parazitskim biljkama i teško ih je prepoznati. Nema više onih nekadašnjih staza i puteva koji su vodili kroz maslinjak, tako da nekadašnji vlasnici teško bi mogli da se snađu, čak i kada bi uspjeli da dopru do svojih maslina. Zaista, nevjerovatno, da se tako nešto uradi jednoj kulturi, jednoj biljki koja je dospjela sa toplih obala Afrike. Tu, upravo u Valdanosu te masline su našle dominantno podneblje i zbog toga je taj karakterističan ukus naše masline bio svuda poznat na obalama Mediterana.Vijekovima su one služile za ishranu, za svjetlost..Danas su one napuštene i čini mi se da i one dijele sudbinu i samog Valdanosa, čiji su one bile dekor i po čemu je on bio poznat… Jedna suluda politika, čak i danas u vrijeme “tranzicije”, još uvijek drži Valdanos u svojim kandžama. Te kandže su malo popustile, ali još uvijek nedovoljno. Još uvijek morate proći kroz kapiju, da bi ste ušli u Valdanos. Ljubazni stražar će vam poželjeti dobar dan i, ali on je još uvijek tu. Možda bi se kompetentni organi naše Opštine ipak mogli, ili da kažem jasnije, morali intreresovati, zbog čega se još uvijek čuva, i od koga naravno, Valdanos.

Prošle godine je NVO sektor Ulcinja uspio, da konačno ubijedi nadležne da se ipak Valdanos otvori. Dole u samoj uvali, još uvijek stoje nekakve rampe, gdje piše “zabranjen prolaz” jer vjerovatno neki dijelovi Valdanosa kriju i čuvaju nekakve “vojne” tajne. Namjerno sam stavio “vojne”, jer vojnih tu nikada nije ni bilo. Predpostavljam da su objekti toliko razoreni i opustošeni, da ih zbog toga moraju skrivati od znatiželjnika. Ja sam pokušao da dođem do bivše” recepcije” tzv. “vojnog odmarališta”, to je samo par metara od ove rampe, ali sam ubrzo bio neprijatno zaustavljen. Nijesam se prijatno osjećao, tim više, jer se radilo o jednom finom momkui. Ali, očigledno nije dovoljno biti samo dobar, more se i znati… Mislim da bi nadležni u Republici morali poslušati glas naroda, vratiti masline vlasnicima i Valdanos urediti onako kako smo ga mi iz NVO sektora zamišljalji. Razni “tenderi” nijesu, niti će doprinijeti njegovoj valorizaciji i restauraciji. Članovi tih komisija koje raspisuju “tendere” su već dovoljno zaradili i obogatili se, tako da je sada vrijeme da se o Valdanosu razmišlja pozitivnije. Vrijeme je da Republika Crna Gora usmjeri neke kapitalne investicije nama i našem gradu. Mora se početi izgradnja hotelskih kapaciteta, jer bez hotela nema turizma, i da se ovom gradu vrati malo od onog turizma, sa kojim smo se svi mi tako ponosili. U protivnom će se grad lagano, ali sigurno seljakati prema zapadu. Podsjećanja radi , svaki dan se grad brojčano smanjuje, cifre su neumitne, neću sada da ih pominjem..Hoću da vjerujem, da se naš grad mora okrenuti sebi i svojim resursima i da Republika Crna Gora treba da cijeni i vrednuje glas ovog naroda, koji je sa skoro 90 odsto, na Referendumu za Nezavisnu Crnu Goru dao veliki doprinos za njenu nezavisnost. Da se još jednom na kratko vratim Valdanosu. U mojoj knjizi “Stari grad, legende i umjetnost”napisao sam jednu divnu legendu o Vilinoj česmi i o jednoj dami iz porodice Lajka, koja je porađala jednu prelijepu vilu. Vilina česma i viline vode su još uvijek pod stoletnim stablima..Teško je prići, jer i “vilina česma” dijeli sudbinu Valdanosa. Vraćanjem maslina i Valdanosa, pravim zakonitim vlanicima, vjerujem da će i vile u “vilinim vodama” i naći svoj mir, i možda se i sudbina opet ponovo nasmiješi nekoj dami novim rađanjem…

 

Ismet Karamanaga Facebook

Za više Fotogalerija Ismeta Karamanage Facebook