Muzafer Čauši: Listovi duše na javnom pazaru

February 25, 2013   | news

Muzafer Beljo Causi_UlcinjRazgovarao:  Vlatko Simunović

Muzafer Čauši je objavio dvije knjige pripovijedne proze. U svojim pričama ovjekovječio je kafanske ćakule ulcinjskih ribara. Sačuvao je sjećanje na ljude koji su živjeli i umirali uz more, približio nam je duh vremena koje su obilježili ribari i njihove priče. Iscrtao je galeriju dragih namćora, sitnih, providnih lukavaca, špicadžija iz ćoška, lijenčuga što im je mrsko disati. Na neponovljiv nači opisao je njihovo bratstvo skovano na siromaštvu i besposlici.

Zašto ste prvu svoju knjigu objavili tek u 49. godini?

– Zašto „tek“? Počeo sam taman kad je trebalo. Onda kada sam već ispričao neke druge priče, kada je prohujalo vrijeme koje je bilo šteta trošiti u osami nad nemilosrdnim bijelim papirom. Nisam ranije, jednostavno, bio spreman na žrtvovanje i napor koje pisanje zahtijeva. I, kao da sam slutio da će se pojaviti kompjuter i internet, pa sam ih sačekao da mi pisanje bude kao igra, a ne naprezanje s štektavom Olimpijom. Potrefilo se da susret s kompjuterom doživim baš u vrijeme kada su me odjednom spopale neke godine s kojima se nije šaliti, kada je definitivno prošlo razdoblje u kome ,nisam imao primjedbi’ – kao mali Crnogorac iz vica – pa nisam ni imao potrebe da se oglašavam. Ispisao sam tada nekoliko priča o odrastanju i u njima bio pažljiv i bolećiv, kako se to samo može biti spram sopstvenih nježnih godina. Izlio sam tonu emocija, ne obazirući se na mjeru i pri tom bio krajnje iskren! Tačnije, bio sam ubijeđen u sopstvenu iskrenost, lamentirajući nad proteklim, koje, ako ćemo pravo, i nije uvijek bilo bog zna što, ali ga nostalgija, vazda uspješno prekreči.

Muzafer Beljo Causi_Ulcinj.1

Da li nostalgija mijenja stvarnost?

-Ponekad do neprepoznatljivosti. Od kalibobe, škrte bobice košćele, nostalgija načini plemenitu voćku, od sirotinjskih popara i kačamaka – delicije, od često mučnih mladalačkih lutanja i nesnalaženja – sjajan provod! No, teško je i nemoguće suprotstaviti se njenim nasrtajima, a iskreno govoreći i ne pretržemo se u odbrani od nje. Malo fine sjete, drage tuge i ponovno uvlačenja u  stare, dobre izlizane farmerice zna da godi, pa makar pomalo i boljelo.

Vaše priče dugo su „plovile internetom“ i dospijevale do ljudi koji su ih čitali. Vi  nijeste razmišljali o njihovom ukoričavanju. Da li je tačno da ste korak dalje napravili kada Vam je jedna draga čitateljka poručila da joj je teško dugo sjediti ispred monitora, pa, odštampa Vašu priču, odnese je u krevet i tamo je s merakom – čita?

-Oduševljen i blago razbuđene mašte, poželio sam tada da me i mnoge druge mogu nositi u krevet i, uz odobravanje ljudi od struke i zanata, knjiga je objavljena. I neka je, jer napisano treba objaviti. Nema ništa besmislenije nego pisati za ladicu, ili kako neki vole reći „za svoju dušu“. Što će tvojoj duši, tvoje duše djelo? Pišeš, pričaš svoje priče drugima, imaš želju da ih čuju, da im se svide i, na kraju, ili možda prije svega, želiš da se dive tvom umijeću pričanja. Moje kratko bavljenje u tom takozvanom književnom svijetu, kazuje mi da rijetko gdje caruje taština, kao tu.
Muzafer Caushi Ulcinj

Zašto pišete isključivo kratke priče ?

-Pišem iz istog razloga zbog kojeg volim i da ih čitam – jer su kratke.  Odlažem i odugovlačim s početkom koliko god to mogu, ali kad već jednom sjednem, onda moram priču iz cuga ispričati. Ja sam tada samo stenograf sopstvenih misli. Ne uživam previše u samom činu pisanja i ne ponosim se što je tako, ali se ne mogu pretvarati. Možda nisam na vrijeme stekao spisateljsku kondiciju. Budem zavidan kada čujem ili pročitam izjave pisaca koji veličaju i slave uzvišenost prenošenja sopstvenih misli na papir. To je sigurno prelijep osjećaj, ne znam, ali ja uživam samo u trenu kada stavim posljednju tačku i odahnem. Kratku priču volim i zato što ne zahtijeva da se raspišem, da odem široko i da, recimo, na pola stranice opisujem bore na licu mog ribara ili nebo nad glavom unezvijerenog čudaka. Ne, profil mojih likova iscrtan je samo njihovom riječju i postupkom i sasvim je svejedno jesu li oblaci bili gomilasti ili paperjasti. Ono što me zanima, ljudska narav, ista je pod svakim nebom i ne zavisi od dubine bora.
Muzafer Beljo Causi_Ulcinj.2

O moru i Ulcinju uvijek pišete s velikom dozom ljubavi i poštovanja. Smatrate ih nezaobilaznim prijateljima?

-Nedostaje mi negdašnji mir, ali se, u trenucima istinoljublja, složim da nije nikada bilo baš premirno. Nedostaje mi spokoj, tako mi se čini, a nespokoja i briga nikada nije falilo. Mirise, one davne drage mirise poželim, pa se sjetim da je, bože mi oprosti, znalo da sa svih strana neizrecivo smrdi. Zažalimo za oronulom, hladnom kino-salom, mjesnim spadalima, tužnim, nesrećnim uličnim zabavljačima, za česmama, za svojim obućarom, poštarom. Za mnogo čime žalimo, a, čini mi se, da zapravo najviše (i jedino!) žalimo za sobom samima u tom vremenu. Za danima kada nam je sve bilo i ljepše, i mirnije, i spokojnije… kako se redovno zavaravamo. Jer nije. Nego, skrojeni smo, hvala bogu, da selektivno pamtimo, pa nam iz životnog prtljaga, usput, ispadaju teški i neželjeni sadržaji, pročišćava se torba i ostaje na njenom dnu samo drago i milo. I onda nam je, po pravilu, prošlost lijepa, idilična, a takvom se nadamo i vremenu koje predstoji.  Mi, zapravo, imamo problem samo sa današnjicom, ona nam ne valja. Čip nade, ugrađen u našem mozgu, kazuje nam da slijede, bez sumnje, bolji dani. Oni prošli su zauvijek pohranjeni u „stara, dobra vremena“, samo ovo što živimo danas – škripi. Ovo isto danas što je do juče bila „svijetla  budućnost“, a već sjutra seli u „stara, dobra…“  Znaj ga sad.
Muzafer Beljo Causi_Ulcinj.4

Gubi li književnost smisao i vrijednost ako pisac iskreno ne poznaje i iskreno ne voli ono o čemu piše?

-Nema se tu što izgubiti, jer književnost lišena iskrenog ličnog pečata autora niti ima smisla, ni vrijednosti.  Znam, mogu vješti pisci, majstori riječi, pisati o bilo čemu, u svako doba, na svakom mjestu, no to se, na kraju svede tek na korektnu tehniku, na „dobro odrađen posao“. A ja ne bih da pisanje bude „posao“, da se odrađuje. U napisano se moraš do kraja utkati, moraš unijeti ono što uobičajeno zovemo dušom. Tek kada se ne budeš mogao (pred samim sobom, prije svih) odbraniti da iza tvog junaka, svake njegove riječi ili postupka stoji makar djelić tebe, tvoje intime, znaćeš da si uspio. Jer, o čemu god pisao, ako to iskreno činiš, pišeš, zapravo, o sebi. Uzaludna ti pravdanja da nisi pisao autobiografiju, da si „sve to izmislio“, da je to „samo fikcija“ – sve si to ti. Ono što preneseš na papir, što izađe iz tebe, jednom je, ranije, moralo (čulno ili iskustveno) u tebe ući. Prerađen proizvod, umotan u tanane listove duše, iznosiš na javni pazar. I, ako nisi spreman da se pred svima razgolitiš, da čitaocima dozvoliš da zavire u neke tvoje zaturene, možda i mračnije, ćoškove – ćuti, ne hvataj se pera.

Život na prvi pogled

Muzafer Čauši je rođen u Baru 1959. godine. Završio je žurnalistiku u Sarajevu. Živi i radi u Ulcinju. Objavio je knjige priča „Predstave subotom uveče“ i „Svako mora imati nekog“.
Muzafer Caushi Ulcinj.1

Zagrebimo, makar i plitko, čovjeka ispod kože

-Ribar izlazi na more, prije svega, da nađe i ulovi ribu, najčešće nesvjesan da je on sam već odavno ulovljen. Da su ga prve ulovljene ribe od lovca pretvorile u lovinu, nemoćnog da se odupre zovu pučine. S koje se često vrati mokar, promrzao, umoran, neispavan, bez ulova, ali – pjevuši. Uhvati sebe da pjeva usred oluje i čim se dohvati čvrstog tla, osuši i ugrije, smišlja kad će opet. Na moru se – ako se ima sreće i znanja – može nekada, doduše vrlo rijetko, sresti i uloviti riba života, ali sa samim sobom suočavaš se neprestano. S onakvim kakav zaista jesi. Sam, usred nepreglednog plavetnila, oslobođen stega lijepog ponašanja, društvenih normi i konvencija, stida, ustručavanja… iskonski ti. Pa – ako baš ne bježiš od toga – možeš spoznati da ti nije strana ni zloba, ni sebičnost, ni zavidnost. Da se u sebi raduješ tuđem neuspjehu – bijegu ribe, da te oneraspoloži tuđi dobar ulov, da ti je ponekad važniji sopstveni nokat od tuđeg života. U istog takvog čovjeka, ali ne na pučini, nego ogoljenog između četiri zida, pokušavao sam da uđem u pričama iz druge knjige, „Svako mora imati nekog“. I prirodno da su plavičaste melanholične tonove iz prve knjige namah prekrili tamni valeri. Zagrebimo, makar i plitko, čovjeka ispod kože, i ne možemo ni zamisliti što se tu sve može naći.
Muzafer Beljo Causi_Ulcinj.3

Đe teče Bojana

-Kako se Zemlja okrene, kako se nagne, tako se i Bojane preliva, sad tamo, sad ovamo – kaže, šaleći se, lik iz moje priče. No, sad je đavo zaista odnio šalu i našom nebrigom Bojana ide ka svom poniranju. Krajnje je vrijeme da odlučimo hoćemo li imati bujnu, zelenu rijeku koja vri od života ili tek tanki vodeni tok, kanal, koji spaja jezero s morem. Još uvijek se može djelovati, još je sve u našim rukama i to je ono čega se najviše bojim. Slab smo mi oslonac bilo čemu dobrome.

Izvor: POBJEDA

Foto: Muzafer Beljo Causi Facebook