ULCINJSKIM RIBARIMA, in memoriam

Šverceri malom i velikom robom: cigaretama, naftom, drogom, oružjem. Trgovina ljudima i, na sivo – građevinskim materijalom, bijelom tehnikom i rezervnim dijelovima za mašine i automobile.

Špijuni i ubice, prestravljena sirotinja na putu ka svom zamišljenom eldoradu ‘Koznagdjeikada’ i prevejani trgovci jasnih ciljeva, ucrtanih ruta i osiguranog novca. Vojske i policije, obje korumpirane i sa poroznim tačkama na granici za dogovorenu klijentelu.

Sav taj rascvjetani haos nije spriječio ribare na rijeci da se liše, ko zna od kog doba usvojenog, zajedničkog druženja na terasama ribarskih koliba. Bogatiji i siroti, obrazovani i nepismeni, trezvenjaci i alkoholičari, vjernici i ateisti, dječaci i starci, muslimani i hrišćani, Albanci, Crnogorci i Srbi, ali svi jedno: ribari sa Bojane, okupljali bi se na terasi najuspješnijeg ribara te sezone i proslavljali ulov godine.

Vatre iz mangala, garbituše, ognjišta na pijesku, osvjetljavali su nasmijana lica iz mrkline. Stare priče i najnovija događanja, planovi i želje, neumjerena nada i diskretni planovi. Pekla se riba i prosipalo vino. U vlažnoj noći na rijeci tekao je razgovor, prigušeni smijeh i u po glasa stara pjesma: “Mala moja, mila moja, ja sam ribar iz Ulcinja, ti kad dođeš u moju malu barku, vozićemo se po moru…”

Na jednoj od tih večeri (svjedok je piscu rekao da je to bilo oktobra 1997), negdje pred ponoć, već podnapite ribare, trgao je vriskavi glas njihovog druga. Milan Voregović uzviknuo je rečenicu, guslarski osmerac: “Od Bojane pa do Trsta, krstiće se su tri prsta!” I počeo da je ponavlja, sve jačim glasom, imitirajući slogovljem guslarski dvostih.

Nesvikli na ovakve istupe, svi su zanijemili. Na rijeci se poštovala zajednica i rijetko se dešavalo da se naruši drugarstvo i solidarnost ribarska. Život jednih pored drugih nije trpio ekstremne postupke ni izjave. Oni su bili ribari, radnici na vodi i drugovi sa lađa.

Kad se umorio ponavljajući jedno te isto, uzeo je polupraznu bocu, prekrstio se i bocu zavitlao u noć. Kad se okrenuo družini, odsjaj vatre pokazao je ribarima izobličene usne sa kojih je tekla slina.

Prvi se snašao Hamo Barjaktari. Ustao je i prišao pijanom drugu, zagrlio ga i poveo do klupice. Sjeo ga kraj sebe. Rekao je društvu: “Da vam kažem kako je moj rahmetli tast, u doba strahovlade Hasan Jusufija, spasao od sigurne pogibije ovog našeg druga i njegovog brata. Našem Milanu je tada bilo desetak godina.”

Prigrlio je pijanca na svoje grudi, poljubio ga u glavu i počeo da priča. Govorio je na albanskom jeziku, koga su svi ribari znali. I crnogorski i albanski bili su njihovi jezici.

“Muratbegovići i Voregovići živjeli su u Meraji, kuća do kuće, obor do obora. Ni ružne riječi, niti griješnog postupka. Djeca su rasla, tuga se tješila, radost dijelila. Početkom 1944 banuo je pred njihovim kućama balistički prvak, kvisling Hasan Jusufi sa desetinom konjanika.

Njegov konj bijelac poigravao je pred mojim tastom, koga je Jusuf poznavao. Tražio je vikom braću Voregoviće, da ih kao članove varoške gerile odvede u Skadar i tamo zatoči. “Koga da odvedeš, brate Hasane?” “Komunističke kurire”, uzviknuo je odsječno kvisling Jusufi i dao znak rukom vojnicima da prodru u kuću.

Tog časa stari Muratbegović pozvao je svoja tri sina. Mladići izletješe pred oca, a ovaj ih posla da izvedu tražene momke iz kuće. Sinovi poslušaše a starac se okrenu Hasanu: “Oni su moje komšije, a komšija je svetinja, brate Hasane.

I moji sinovi će ih sada uvesti iz kuće Voregovića u kuću Muratbegovića. Kad ubiješ moje sinove, orobićeš i braću Voregoviće. Nego se ti bez njih uputi za Skadar, a da mi ostanemo časni zemljaci. Odavno se znamo, brate Hasane, da ne kvarimo prijateljstvo”.

Okrenuo se i zajedno sa momcima ušao u kuću, za sobom zatvorivši kapiju. Hasan Jusufi je još koji tren obigravao zekanom na cesti, a onda naredio desetini da se okrene. Galopom su krenuli džadom ka Zoganjama.”

Pognute su glave ribara dok vječni šum talasića sa rijeke reže vlažni zrak. Usred ponoći pucketa na ognjištu smrdljivo granje salangoča. Hamo se okreće pijanom drugu: “Ti, Milane, znaš za ovu priču, meni si je često zakletvom ponavljao.

Ja je sada prvi put pred društvom kazujem. Kanimo se zlih misli, hajde da iznova zapjevamo”.

I poče istiha: “Mala moja, mila moja, ja sam ribar iz Ulcinja. I kada dođeš u moju malu barku, vozićemo se po moru”. Hor ribara za njim tercom prihvati melodiju.

Izvor: Antena M