Montenegro properties attract foreign investors

Since its establishment in 2006, Montenegro has gained the prestigious status of leading Europe in terms of foreign investment per capita.

Recently there has been a surge of interest for the real estate market in Montenegro, which is now being considered as one of the fastest growing property markets in the world. Investors from Europe (UK, Russia), America and the Arab world have pumped hundreds of millions to this growing market in a bid to make quick and significant profits. It should be mentioned that a foreign investor can be the owner of real estate exactly like a Montenegrin citizen. Registration of real estate is complete just after payment of tax on the estimated value of the real estate.

In the past two years property prices have risen on average by 20%-30% per year. For instance, one of the main foreign investors in the market is More Fund. Local brokers conveyed that during May 2007 the Fund purchased a land plot in Drobni Pijesak area, a secluded 250 m long beach, which is accessible only from the sea. The Fund bought 1 sq. m. for 118 euro but as of late sold the area for about 400 euro per 1 sq. m..

Despite the significant price surge, the property prices for investors are still considered attractive.

The demand is steadily increasing for country-style properties on the coast due to the huge potential for the development of tourist projects. The most attractive locations for investors are areas near Lake Skadar, the old Royal Capital of Cetinje, and the tourist resorts in the North: Bjelasica, near Kolasin and Durmitor, at Zabljak. According to industry experts, the rising interest in the Montenegrin properties is not expected to ebb in the foreseeable future.

© 2008 Mena Report (www.menareport.com)

Video Ulqin/Ulcinj - Montenegro

http://www.vimeo.com/720702

Zvjezdice 150 hotela na provjeri u Crnoj Gori

22.02.2008

Pomoćnik ministra turizma i zaštite životne sredine Nebojša Popović najavio je danas na konferenciji za novinare da će tokom naredne sedmice početi rekategorizacija oko 150 hotela. “Zakonska obaveza je da se rekategorizacija hotela obavlja svakih pet godina. Obaviće se kategorizacija turističkih objekata koji su zvjezdice dobili 2003. godine. Očekujemo da posao bude završen do početka maja”, objasnio je Popović.On je izjavio da se standardi koje hoteli moraju zadovoljiti nijesu mijenjali u odnosu na 2003. godinu.
“Naime, riječ je o međunarodnim standardima koje ministarstvo turizma i zaštite životne sredine rigorozno sprovodi”, naglasio je Popović. Pomoćnik ministra turizma je saopštio da je do sada kategorisano 260 hotela.
“Svi hoteli u Crnoj Gori imaju obavezu da vidno istaknu svoju kategoriju, kako bi gost zano kakav nivo ponude i usluge može da očekuje”, naglasio je Popović. Rekategorizaciju će obaviti Nacionalna komisija za kategorizaciju koju je formiralo ministarstvo turizma i zaštite životne sredine. Popović je najavio da je za očekivati da će prlikom kategorizacije nekim hotelima biti smanjenja kategorije, a nekim povećana.

Video Ulcinj/Ulqin - Montenegro

http://www.vimeo.com/720702

Bilješke Ilira Čapunija sa ekspedicije “Brindisi 2007”

Put do svjetionika pod vodom
U pripremnoj fazi ekspedicije, čekajući u luci, dvogledom pokušavam da vidim prizor koji je očevidac prof.Pavao Perić, na dan nesreće vidio. Slijedi malo razočarenje jer sam odmah uvidio da se oko mjesta nalaze neke bove i neki ograđeni rezervat. Imajući stare slike luke iz tog perioda, pokazujem lučkim radnicima, koji naveliko rade na rekonstrukciji i proširenju luke, gdje je nekada bila luka,i stvarno nalazimo stare metalne dijelove primitivnog gata iz tog perioda. Saznajem da se blizu olupine gradi rezervat mušlji i sa nestrpljenjem čekam da idem na to mjesto da saznam da slučajno olupina nije ograđena. Albanske vlasti su spremne na saradnju, dobili smo sva odobrenja i polako se ukrcavam na brod Colombo kako bismo prije ekspedicije postavili signalnu bovu zarona. Iako imamo sve dozvole,policajac poslije redovne kontrole pri ukrcaju me ljubazno zamolio da se po povratku javim u njihovu stanicu i da se potpišem da sam se opet vratio u luku. Pravila su pravila - kaže - i moramo ih poštovati. Manevri lociranja su nam otežani jer se blizu olupine nalazi rezervat. Planiramo kratak zaron, i kapetanu broda Toninu Zefiju dajem signal da se neću zadržavati dugo jer sam sam. Za svaki slučaj ponio sam kameru i krenuo u plavu grobnicu. Naravno, emocije su tu,ali dodir hladne vode me upozorava da sam ispod vode gost i da moram da budem pribran. S obzirom na to da je vidljivost izuzetno dobra, što je rijetkost u ovom dijelu, navjeravam da se zadržim duže. Dobra vidjlivost mi sada omogućava da olupinu vidim u cijelini, potvrđujem mjesto eksplozije, nalazim kotao… i polako snimam ove detalje kako bismo što bolje planirali svaki sljedeći zaron. Zapanjem izuzetno lošim stanjem olupine tokom izrona sumiram prizore koje do sada zbog loše vidljivosti nijesam imao prilike da vidim. Već kasnim na dogovorenom sastanku sa lučkim kapetanom i sa starim mještanima Šenđina da popričamo o ovoj tragediji. Vraćajući se prema luci, na radiju najavljuju jugo, što mi donekle i objašnjava zašto je vidljivost tako dobra, ali i zabrinjava jer se time kvari plan ekspedicije. Pitam komandanta Tonina zašto je olupina u tako lošem stanju i on mi kaže da se dešavalo da su se veliki brodovi tokom vrlo jakog juga sklanjali tu i čak “dodirivali nešto”. No, to je sudbina svih olupina blizu obale.Talasi su nemilosrdni, a slana voda svakim danom sve više uništava svaki gvozdeni dio olupine.Prvi dan ekspedicije. Plan je jasan. Mjeriti tačno dimenzije cilindara motora, mjeriti dužinu od pramca do katarke i potražiti mjesto gdje bi se moglo naći zvono.
Vidljivost je slaba što nam otežava rad, ali zacrtano smo proveli. Kamera nam danas nije puno poslužila. Dimenzije se poklapaju. Skiciramo plan olupine i na kompjuteru gledamo snimke sa prošlih zarona. Brod se polako ljulja i diže se zapadni vjetar što nas upozorava da moramo da požurimo.Čudno, na kompjuteru dobijem signal za Internet i koristim se tom prilikom da na brodu provjerim poštu. Kolega Zvonko Freivogel iz Njemačke mi šalje izvod iz knjige “SOS na Jadranu” o Brindisiju. Kockice se slažu. U drugom zaronu vidljivost je jako loša, strujanja velika i prekidamo prije vremena.Drugi dan ekspedicije. Bočne oplate na većini mjesta su oborene i nalaze se van olupine dok su drveni dijelovi broda već iščezli. Između mašinskog i teretnog prostora nalazimo komadiće uglja koji su razbacani okolo od eksplozije kotla.Međupaluba je u prednjem dijelu propala i plan da se u tom dijelu pristupi kuhinji propada. Skeniramo okolinu olupine Mulj skriva mnoge tajne Brindisija. Na oko 40 cm ispod mulja na daljini do šest metara od olupine nalaze se metalni dijelovi broda. Taj isti mulj je pokrio i tijela stradalnika na Medovi.Ostatak ovog dana provodim u Skadru, u fototeci Marubi,gdje sa direktorom ove institucije razmijenjujemo stare slike,Medove, Ulcinja i Bara. Te večeri mi se javlja kapetan Tonin i najavljuje pogoršanje vremena. Nastupa rezervni plan – ujutro 23. juna, u šest sati, krenuo sam u Lezhi, da bi u osam sati sa platoa ispred džamije na Starom gradu gledao dvogledom mjesto nesreće i rekonstruisao ispovijest Jeremija Živanovića koja je objavljena na 50 str. Spomenice stradalim ratnicima na Medovi. Gledam more i ujedno čitam iskaz. Slika se poklapa i njegov iskaz se potvrđuje kao vjerodostojan. Jak zapadni vjetar, koji nam je pokvario plan, uzburkao je vodu. Smirivanje mora traje 2–3 dana. Krećemo dužim putem prema Ulcinju i stalno se pitam zašto baš moramo da idemo dužim putem tri sata kada bismo mogli ići barkom.Ali, odgovor je u regulativi plovidbe u Albaniji i međusobnim odnosima Crne Gore i Albanije.
U toku ova dva dana odgovaram na e-mejlove kolege Freivogela, dajem mu mali raport kako sve protiče i planiramo posljednji dan ekspedicije – dolazak delegacije Centra za iseljenike i crnogorskih medija u Medovi. Ovo od mene iziskuje dodatan pritisak kako bi sve proteklo bez problema.U petak obaviještavam komandanta mornaričke baze u Šenđinu i ostale zvaničnike o dolasku crnogorske delegacije u nedjelju na malu ceremoniju postavljanja vijenca. Dobijam uvjerenja svih administrativnih organa da će svi učesnici imati nesmetan ulazak u luku, ukrcaj i iskrcaj, a vlasnik kantine unutar luke nam poručuje da će tim povodom očistiti lokal i okolinu, dok nam Udruženje ribara osigurava mjesto za parkiranje vozila u hladu za delegaciju. U subotu ronimo malo duže.S obzirom na to da smo u luci već osam dana, prihvataju nas kao domaće. Na ulazu u luku nam ne traže dozvolu, policija nas više ne tjera da se javljamo pri ukrcaju/iskrcaju. Vezujemo se za olupinu arijaninom niti i obilazimo teren oko nje na radijusu oko 50 metara. Već smo ušli u rezervat mušlji pa korigujemo radijus. I na ovoj daljini nalazimo metalne predmete koji su vjerovatno sa broda, što objašnjava činjenicu da se na mapi na chartplotteru u barci Colombo taj dio označava kao “mjesto sa preprekama” sa znakom olupine. To nam objašnjava i tvrdjenje drugog kočara – Lulija, koji se svojim mrežama nedavno zakačio podalje od stvarne pozicije olupine. Po završetku dana, javlja mi se kolega Balzi koji je taj dan bio na dužnosti pa nije mogao da nam se pridruži. Čeka nas na ulazu u luku jer mu stražari ne daju da uđe u nju. Naime, dozvola za ronjenje koju je dobio početkom godine istekla mu je tog dana. To nam nagovještava da on neće moći da roni u nedjelju na ceremonijalnom zaronu. Pokušavam da o ovome popričam sa kapetanom i direktorom luke, ali su oni kategorični. I ovo ekstremno toplo poslije podne provodimo u Skadru. Posljednji dan ekspedicije. Nije baš sve po planu, ali zato je crngorska delegacija prijatno dočekana. Nijesmo imali nikakve prepreke ni za snimanje, ni za ulazak u luku, izlazak na moru. Tokom plovidbe, pitam Djovalina Gilaja, suvlasnika Colomba da li vidi signalnu bovu jer se dešavalo da je neki nesavjesni ribari ili, pak, more otkine. Odgovara mi uz smijeh “ne brini, Brindisija smo dobro vezali ovaj put. Nije mogao da pobjegne”. Postavljanje vijenca je emocionalan čin. Centar se pobrinuo da vijenac liči na onaj koji Lovćenska vila drži u ruci. More je mirno, i plava grobnica je sada okićena vijencem na pramcu, kao što nalaže praksa u ovim prilikama.I to nije kraj priče, ni kraj istraživanja. Dok sam prikupljao podatke o ovoj nesreći, kolega Dragan Gačević mi je poručio “što više saznaš o njemu, to ćeš manje znati”.Ne znam koliko je to tačno. Sada znamo poziciju olupine,znamo kako se zbila tragedija, kako brod izgleda danas i kako je izgledao nekada. Znamo da brod nije torpedovan već je naišao na savezničku defanzivnu minu. Ne znamo tačan broj žrtava niti tačan broj preživjelih. Zbog toga što je Merđan močvarni dio Medove, neznamo tačno ni lokaciju grobova. Ne znamo i dalje koji su italijanski torpiljeri pratili Brindisi do Drinskog ušća, da li ih je bilo četiri (kako se navodi u Spomenici Sava Vukomanovića), ili ih je bilo dva kako se navodi u knjizi brodogradilišta Fratelli Orlando. Ne znamo što se desilo sa posadom, zašto lučki organi nijesu slali peljarski brod, ne znamo zašto je donesena odluka da se crnogorski dobrovoljci ukrcaju u brod za Medovu kada su svi napustali Medovu. Postoje dosta neizvjesnosti, ali jedno
je ipak sigurno – iako pod vodom u tuđoj zemlji, Brindisi je Crnoj Gori svjetionik, koji opominje i ukazuje na pravi put.

Biografija: Ilir Čapuni je ulcinjski ronilac.Po profesiji
je matematičar, trenutno na doktorskim studijama u
Boston University u SAD-u. Ima zvanje Divemastera i
tehničkog ronioca sa gasnim mješavinama. Učestvovao
je u pronalaženju olupine Regina Margherite u Valoni
30. jula 2005. godine, bolničkog broda PO, 1. avgusta
2005. godine. Od 10. do 15. avgusta 2005. učestvuje kao
ronilac na ekspediciji “Regina Margherita 2005” IANTD
Expeditions. Predvodio lociranje i identifikaciju parabroda
Brindisi, Anthipi i Andrašy. Predvodio ekspediciju San
Giovanni di Medua 2006. godine i ekspediciju “Brindisi
2007”.

www.diaspora.cg.yu/