Situacija sa izgradnjom džamije u blizini Ground Zero upravo je obrnuta u odnosu na nemire koji su u islamskom svijetu izbili nakon što su danske novine štampale karikature Muhameda. Pamtimo li čuđenje zapadne javnosti nad činjenicom da su muslimani uvrijeđeni sitnicom kakva je karikatura? Sada je američka javnost ona koja je uvrijeđena: ankete pokazuju da se gotovo 70 odsto Amerikanaca protivi izgradnji džamije na tom mjestu, uz obrazloženje da je to uvredljivo. Uvrijeđeni, u oba slučaja, traže zabranu i povlačenje uvredljivog sadržaja

U Ulcinju će graditi most preko kanala Port Milena. Kanal je crnogorski vladar Nikola nazvao po suprugi. Ostavljamo po strani to što je most besmisleno skup i besmisleno hi-tech, savršeno neuklopljen u ambijent, smješten u okruženje divlje gradnje… Umjesto racionalne javne rasprave o tome da li opština koja je zatrpana smećem i u kojoj svakodnevno nestaju struja i voda treba provincijsku kopiju londonskog Tower Bridgea, javnost je dobila priliku da prati polemiku o imenu budućeg mosta.

MOSTOVI POVEZUJU LJUDE: Najprije je upućen zahtjev da most ime dobije po kralju Nikoli. To je, dakako, legitiman zahtjev. Začkoljica je u tome što kralj Nikola nije tek vladar koji je krstio kanal Port Milena, nego i onaj koji je osvojio Ulcinj i pripojio ga Crnoj Gori. Zahtjev da most dobije ime po njemu propraćen je konstatacijom da bi Albanci, koji čine većinu u Ulcinju (nešto ispod 80 odsto) i čiji politički predstavnici upravljaju opštinom, time potvrdili svoju lojalnost Crnoj Gori. U podtekstu zahtjeva stoji ovo: ukoliko Albanci odbiju da most nazovu po imenu čovjeka koji je Ulcinj pripojio Crnoj Gori, to bi imalo značiti da je za njih kralj Nikola okupator, i da se oni nikada, uistinu, nisu pomirili sa činjenicom da žive u Crnoj Gori (može i ovako: da ne žive u Albaniji). Krenimo dalje, zašto se tu zaustaviti sa paranojom (ili zdravom logikom, kako bi rekao paranoik): ako žale zbog toga što ne žive u Albaniji, nije li jasno da će jednoga dana doista i poduzeti akciju da Ulcinj pripoje Albaniji?

Legitimna demokratska retorika iskorištena je da bi se u pitanje dovela privrženost albanskog stanovništva Ulcinja državi Crnoj Gori. U biti, to je priča iz standardnog desničarskog repertoara: manjine su uvijek sumnjive, a njihovu lojalnost i patriotizam neprekidno treba stavljati na provjeru.

Onda je reagovao politički predstavnik Albanaca. Učinio je mudro: sa gnušanjem je odbio igru “potvrdi svoje domoljublje”. Potom je saopštio da će o imenu mosta, “kao i uvijek u demokratiji”, odlučiti većina u Ulcinju. To je legitiman demokratski način da se kaže sljedeće: pošto su Albanci većina u Ulcinju, i pošto će Albanci odlučivati o tome, most se neće zvati po kralju Nikoli. Većina, dakle, u ovom slučaju ne znači građanska, nego etnička većina: demokratska retorika ovdje cinično maskira poruku da će odluke u Ulcinju donositi etnička većina.

Muslimani iz New Yorka planiraju izgradnju velikog islamskog centra i džamije na Manhattanu, na dva bloka (par stotina metara) od Ground Zero, mjesta na kojem su srušene kule Svjetskog trgovinskog centra. Veliki dio američke javnosti smatra da islamski centar treba podići na drugom mjestu, jer njegova izgradnja na predviđenoj lokaciji vrijeđa porodice poginulih.

Barack Obama je najprije saopštio da muslimani imaju pravo izgraditi tu džamiju, a sutradan dodao da neće komentarisati da li je ta gradnja mudar potez. Sarah Palin je potom Obamu pitala: naravno da znamo da oni to imaju pravo učiniti, ali mi odgovorite: da li oni to trebaju učiniti? (Ovdje čovjek dolazi u iskušenje da, i Obami i Palinici postavi pitanje: naravno da znamo da nemate pravo napasti Iran, ali da li to trebate učiniti?) Komentatori, dok još govore o džamiji, ne o Iranu, konstatuju kako čovjek ne treba učiniti sve ono što ima pravo učiniti. Čuju se glasovi koji tvrde da će budući islamski centar biti spomenik ubijanju Amerikanaca u ime islamskog Boga. Liberalni branitelji izgradnje džamije kažu kako se Ustav mora poštovati, a Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti. Oni kažu da napad 11. septembra nije izveo islam, nego teroristi. Njihovi oponenti odgovaraju da napad, naravno, nije izveo islam, ali da napad jeste izveden u ime islama. Dio komentatora ističe odsustvo reciprociteta: probajte izgraditi crkvu u Saudijskoj Arabiji, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. Muslimani za sebe traže prava koja ne namjeravaju dati drugima, kažu oni.

I u ulcinjskom i u njujorškom slučaju u zraku visi isto pitanje: što oni (Albanci, muslimani) uistinu misle? Koje su njihove istinske namjere? Ali kome je do istine, taj će je morati potražiti van demokratskog okruženja. Američki građani, koji su i muslimani, i crnogorski građani, koji su još i Albanci, imaju obavezu da poštuju zakone Amerike i Crne Gore koji važe za sve građane, ali nipošto nemaju obavezu da bilo kome odgovaraju na pitanja o njihovim “istinskim namjerama”. Stvar je jednostavna: procedura je sama istina demokratije.

NAŠA UNIVERZALNA ISTINA JE DA NEMA ISTINE: Odnos prema istini određuje naše djelovanje. Ukoliko smatramo da znamo što je istina (recimo: “naš Bog je istina”), onda smo dužni i djelovati shodno zahtjevima te istine. Od političkog islama se, međutim, očekuje da odustane od političke artikulacije svoje istine, da političko polje prepusti istini demokratije – u suprotnom, neko će izreći f* word: fundamentalizam. Istovremeno, ako je političko hrišćanstvo igdje snažno i sveprisutno, onda je to u Americi.

Liberalna demokratija svijetom maršira uz koračnicu koja kaže: ne postoji Istina sa velikim “I”. Ona ukida ideju univerzalnog, kao ono što vodi u totalitarizam i teror, pa brani privatno i partikularno. Namjesto jedne istine, ona nudi pluralizam istina i njihov dijalog. Reci mi svoju istinu, i ja ću ti reći svoju, naše istine nisu neprijateljske, one mogu mirno koegzistirati, neprijatelj je samo neko čiju priču još nismo čuli… i sve te fraze koje odzvanjaju u oportunističkoj praznini. Ali liberalna demokratija tek naizgled ukida univerzalnu istinu. Nije li jasno da njena univerzalna istina, koja, ako ne putem demokratskog dijaloga, a onda snagom demokratskih armija, ima biti proširena na čitavi svijet, glasi: istina je da nema Istine.

Pogledajmo što o odnosu istine i demokratije kaže Badiou u Mračnom raspletu.

Jedan vrlo radikalni Badiouovov stav, iznesen u poglavlju “Pravo, država, politika”, naročito nas zanima ovdje. On glasi: “Ako postojanje pravne države – dakle, državnog imperija pravila – čini suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos s istinom.” Za Badioua, takvo je stanje politike katastrofa jer politika je, po njemu, uz umjetnost, nauku i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Niti jedna od tih procedura više nije operativna, i stoga je cjelokupna Badiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.

Otkud odsustvo istine u pravnoj državi? “Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu”, kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i to ne zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilo njihova suština. One samo sebe definiraju kao “manje loše” (u skladu s definicijom demokratije kao “najmanje lošeg poretka”), a to znači “da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro”. Naravno: pravo je uvijek arbitrarno, i osim što ne sadrži istinu, ne mora nužno sadržavati čak ni pravdu.

Tako nije bilo u socijalističkim državama koje su “eksplicitno odbacivale pravno pravilo kao čisto formalno (‘formalne slobode’i slično)”, ukoliko bi ono stalo na put istini klase i ideologije. Te države nisu poništavale funkciju istine u politici. “Države Istoka uvijek su težile da u svojim policijskim aparatima koncentriraju svu vladavinu političke istine. Te su države bile kompatibilne s filozofijom koja iskazuje da je politika jedno od mjesta gdje se javlja istina”, piše Badiou. U demokratiji “politika prestaje ovisiti o istini: ‘vladajuća’ filozofija je relativistička i skeptička”. U totalitarnoj socijalističkoj državi “politika propisuje ‘istinitu Državu’: vladajuća filozofija je monistička i dogmatska”.

Još je Hegel primijetio da se antagonizam građanskog društva ne može ukinuti a da se ne zapadne u totalitarni teror – tek kasnije država može ograničiti njegove pogubne posljedice. U demokratiji, antagonizmi se ne ukidaju – zato demokratija neprestano laže.

U totalitarnoj Crnoj Gori, kakava je bila komunistička, država će braniti i garantovati istinu da je Ulcinj na slavu i čast pripojen Crnoj Gori, i u ime te istine most u Ulcinju nazvati po kralju koji je državu Crnu Goru i njenu istinu proširio i na Ulcinj. U demokratiji, o imenu mosta odlučiće lokalna samouprava i stanovništvo, čija se istina o crnogorskom osvajanju Ulcinja legitimno razlikuje od crnogorske istine, i glasi: ne oslobođenje, nego osvajanje. U demokratskoj Crnoj Gori, i to je mjera neuspjeha njene demokratije, ona se, demokratija, tretira tek kao skup vještina kojom se lako ovlada, ali koja je tek neobični interregnum, privid reda koji odvaja dva perioda vječitog haosa, interregnum u kojem neće biti riješen niti jedan od unutrašnjih protivrječnosti crnogorskog društva. Propast demokratije građanima će Crne Gore pasti mnogo lakše od propasti komunizma – za razliku od komunizma, u demokratiju nikada nisu vjerovali.

A kad smo već kod istinskih namjera… Zašto ne odgovoriti na pitanje: koje su istinske namjere američke Vlade? Nije li jasno da podrška izgradnji džamije u blizini Ground Zero treba poslužiti kao znak američke istinske privrženosti idealu slobode, u ime koje i vode rat sa muslimanima u Iraku i Avganistanu? Nije li takva demokratska legitimacija korisna za Vladu koja sutra namjerava napasti još jednu islamsku zemlju – Iran? Nije li poruka, prije svega islamskom svijetu, jasna: evo džamije, evo dokaza da mislimo ozbiljno kada kažemo “američke i demokratske vrijednosti”, evo dokaza da praktikujemo ono što propovijedamo, evo dokaza da naša ideologija nije tek laž (?!) – prema tome, prestanite se buniti i pustite nas da dovršimo svoja osvajanja.

Ako džamija u blizini Ground Zero bude podignuta, američki će građani moći svoj pogled skrenuti sa Irana i drugih, budućih islamskih meta američkog oružja, i narcistički uživati u ljepoti svoje slobode i demokratije. Stoga, umjesto što Obami uzvikuju “izdajnik”, čovjeku trebaju zahvaliti – jer on, stavši u odbranu izgradnje džamije u blizini Ground Zero, jeste postupio kao američki predsjednik, jeste stao u odbranu američkih vrijednosti. Posve je druga stvar što reakcije javnosti jasno pokazuju da ni sami Amerikanci ne vjeruju u te vrijednosti.

Ako, pak, neki islamista uživa u misli da džamija na Ground Zero simbolizuje trijumf islama – jadna mu je semiotika i crna hermeneutika. Dok mu bombe budu padale po glavi, imaće vremena da shvati. Njujorška džamija neće biti spomenik njegovom Bogu. Ona je već sada pretvorena u spomenik američkoj slobodi i demokratiji.

EUTANAZIJA TOLERANTNOG UMA: Izgradnja islamskog centra na mjestu koje simbolizuje napad na Ameriku i liberalni kapitalizam sa, ovo treba naglasiti, obrazloženjem da se to čini e da bi se podstakao interreligijski dijalog i tolerancija, bestidna je. Tačnije: obrazloženje je ono što je bestidno i cinično. Jer to obrazloženje je laž uvijena u retoriku demokratske javne rasprave. Graditelji islamskog centra interreligijski dijalog očito zamišljaju kao monumentalnu islamsku građevinu u hrišćansko-jevrejskom naselju, u kojoj će islam držati monolog o sebi i vlastitoj miroljubivoj prirodi. Nema potrebe za takvim lukavstvima. Zahtjev je legitiman: imamo pravo i hoćemo da gradimo, a o “istinskim namjerama” nećemo da govorimo. Ako vaša država ozbiljno misli kada kaže “slobode jednake za sve”, dobićemo građevinsku dozvolu. Ako ne, vaš Ustav je laž. I to je sve.

Priče o tome kako “nema reciprociteta”, kako “oni hoće džamiju u New Yorku, a probajte izgraditi crkvu u Meki”, promašuju suštinu: islam nije dužan dokazivati multikulturalnu toleranciju i privrženost građanskim slobodama, jer njih islam i ne propovijeda. Ako američka demokratija u praksi nije u stanju potvrditi vlastitu ideološku retoriku, argument da “to ne bi moglo ni u islamskim zemljama” nije nikakva isprika za to. Ako imate namjeru vašu ideologiju proširiti na čitavi svijet, onda su situacije u kojima vaša ideologija postaje vidljiva maska opasne za vaš projekat. Stoga je Obama u pravu: demokratija nema izbora nego dozvoliti izgradnju džamije u blizini Ground Zero. Jer, pravnički rečeno, teret dokazivanja nije na islamu, nego na demokratiji. Zahtjevom za izgradnju džamije američki su muslimani svoju Istinu već potvrdili: sada dozvolom za gradnju svoju istinu ima potvrditi demokratija. U suprotnom, konstatujmo očigledan problem: granice američke demokratije su granice američke kulture.

Američka javnost od muslimana traži da posumnjaju u ispravnost svoje odluke da grade hram u slavu svog Boga, zato što to vrijeđa porodice stradalih u napadu 11. septembra. Pitanje je: šta je u islamu preče – slaviti Boga i širiti njegovu slavu, ili voditi računa o tome da slavljenje Boga nekoga ne uvrijedi? I kako se u islamu naziva onaj koga vrijeđa slavljenje Boga? Mogu li sada muslimani saopštiti da su uvrijeđeni zbog toga toga što građevina koju podižu u najboljim namjerama nekoga vrijeđa?

Što u čitavoj priči izostaje? Ono što prizivaju komentatori koji njujorške muslimane pozivaju na “kompromis” i nude im da džamiju sagrade bilo gdje, samo ne tu: islam sa demokratsko-liberalnim vrijednostima, islam koji zapadnjake neće traumirati, islamsko Drugo koje će svojom pokornošću ne svom Bogu, nego pravilima naše demokratije pomoći našoj najdubljoj želji da ga tolerišemo – a kao što znamo, najlakše i najuspješnije tolerišemo ono što ne primjećujemo. Neka verzija bosanskih muslimana iz bivše Jugoslavije… “koji su bili tako mirni, tolerantni, duhoviti, nismo ni znali da su oni muslimani, a onda su odjednom postali fanatici”. Šok Amerikanaca pred željom njihovih susjeda muslimana (“ali oni žele tamo podići džamiju!”) pokazuje nam nešto vrlo bitno: da je jedno tolerisati, a drugo voljeti bližnjeg svog, naročito onda kada se suočimo sa ogoljenom njegovom željom. Evo vam bližnji, evo vam njegova želja, u čijem ostvarenju ne mari za vaše osjećaje – evo vam ga, volite ga. Nakon toga, slijedi suočenje sa susjedovim užitkom (“ali oni će uživati u tome što su podigli džamiju tamo gdje mi nismo željeli da to učine!)”, i ljubavi tu je kraj. Tu počinje mržnja: jer kod drugoga upravo mrzimo način na koji on organizuje svoj užitak.

Situacija sa izgradnjom džamije u blizini Ground Zero upravo je obrnuta u odnosu na nemire koji su u islamskom svijetu izbili nakon što su danske novine štampale karikature Muhameda. Pamtimo li čuđenje zapadne javnosti nad činjenicom da su muslimani uvrijeđeni sitnicom kakva je karikatura? Sada je američka javnost ona koja je uvrijeđena: ankete pokazuju da se gotovo 70 odsto Amerikanaca protivi izgradnji džamije na tom mjestu, uz obrazloženje da je to uvredljivo. Uvrijeđeni, u oba slučaja, traže zabranu i povlačenje uvredljivog sadržaja.

Igra sa vrijeđanjem, ukoliko strah da nekoga ne uvrijedimo (p)ostane mjerilo našeg djelovanja, mogla bi biti nastavljena u beskraj, sve dok se ne utvrdi da sve u što svako od nas vjeruje duboko vrijeđa nekoga, negdje, i da svaku našu slobodu neko, negdje, shvata kao napad na svoje sveto, pa mi stoga, kao tolerantni i civilizovani ljudi, nemamo izbora nego ukloniti uzrok uvrede, i poslušati Foucaulta: izvršiti kolektivno samoubistvo. Ali avaj! Iako učinjeno iz najboljih namjera i iz najdublje ljubavi prema bližnjem svom, kojega ne želimo više traumirati svojim postojanjem, to bi samoubistvo opet moglo uvrijediti nekoga – ni manje ni više nego Boga. Koji, doduše, možda ne postoji, ali bi, ukoliko ipak postoji, svakako bio uvrijeđen našom tvrdnjom da ne postoji, i imao svako pravo na priznanje i uvažavanje svih svojih identitetskih posebnosti, pa je otud uputno biti civilizovan, te se prema Bogu ophoditi kao da postoji i omogućiti mu da se što brže i bezbolnije integriše u našu zajednicu.

I Ground Zero i Muhamed debata se, primijetimo, ne vodi u prostoru islama, nego u prostoru demokratije, i ne tiču se suštine i kvaliteta islama, nego suštine i kvaliteta zapadne demokratije. Što se islamske javnosti tiče, stvar je jasna: karikature nije trebalo štampati, džamiju treba graditi. Čak i oni islamski glasovi koji se protive izgradnji islamskog centra a koji dospiju u američke medije, služe tek kao argumenti u unutarameričkoj debati.

Rečene debate nisu pitanje međureligijskog dijaloga, nego razgovora demokratije sa samom sobom: nisu stvar vjere, nego stvar sumnje. Nisu, konačno, stvar pokornosti, nego slobode. U slučaju karikatura Muhameda radilo se o tome da li u ime vjerskih sloboda smije biti ograničena sloboda izražavanja. U slučaju džamije u blizini Ground Zero, radi se o tome da li, i u kom slučaju, smije biti ograničena primjena vjerskih sloboda.

Ovdje na djelu imamo ono što Žižek naziva “antinomijama tolerantnog uma”. On taj termin izvodi iz Kantovih “antinomija čistog uma”. Pred pitanjem kakvo je, na primjer: “ima li svemir početak u vremenu, prostorno ograničenje i prvobitni uzrok, ili je beskonačan?”, antinomija nastaje zato što je moguće doći do valjanih argumenata za obje tvrdnje. Kako primjećuje Žižek, u slučaju karikatura Muhameda (i, dodajmo, u slučaju Ground Zero mosque) došlo je do antinomije tolerantnog uma: i o jednom i o drugom, braneći toleranciju i slobodu kao vrhunske vrijednosti, moguće je imati dva suprotstavljena stava, oba potkrijepljena valjanim argumentima: Obama za izgradnju džamije, vrlo liberalna Anti Defamation League – protiv.

Kant je, uzgred, smatrao da će čovječanstvo, ukoliko ne bude riješena ova protivrječnost razuma, zapasti u beznadni skepticizam koji on naziva “eutanazijom čistog uma”. A što ako je tolerantni um eutanazija čistog uma, i kakva politika slijedi nakon njegove eutanazije?

* Tekst prenosimo sa prijateljskog sajta www.zurnal.info

Piše: Andrej Nikolaidis