Platićemo, ali ne toliko
Bojanu treba koristiti, ali joj ne treba uzimati dušu kao posljednjih dvadesetak godina – moto je Pobjedinih sagovornika na Adi Bojani. Priznaju da su znali da grade na državnoj zemlji. Ne bježe, kažu, od toga da treba platiti nadoknadu. I vjeruju da je dogovor moguć

Ulcinj – Na dan kada je u našem listu objavljen tekst „Gvozdenović objavio rat divljoj gradnji“ (petak), Pobjedini reporteri razgovarali su sa vlasnicima ribarskih kuća i restorana na Adi Bojani, kojima je zbog divlje gradnje zaprijećeno rušenjem.

Podsjetimo, od ukupno 442 nelegalno izgrađena, odnosno „divlja“ objekta na Adi Bojani, samo 11 vlasnika, mahom manjih ribarskih kuća, potpisalo je ugovor kojim se osigurava privremeni status i isključuje mogućnost rušenja. Da stave potpis i legalizuju kuće, spremno je još 212 vlasnika. U Ministarstvu za uređenje prostora najavljuju da će se ostali suočiti sa – bagerima.

Što je više kućica na jednom mjestu, građevinari su više pobadali šipove u rijeku Bojanu. Uticalo je to na zemljište i tok ove rijeke. Voda nalazi svoj put, tako da se posljednjih godina proširilo drugo ušće. I tok rijeke je mnogo jači na drugom ušću, gdje je granica sa Albanijom.

Mještani pričaju da su prvo krenuli da grade na desnoj strani, prema Velikoj plaži, a onda su se vratili na lijevu. I putevi su napravljeni. Njima se može doći do skoro svake kućice.

Bojana ima sve manje snage da izbacuje dovoljno pijeska koliko je potrebno da bi se Ada Bojana sačuvala, jer more uzima pijesak, a rijeka ga vraća.

– Nije pitanje da li će se plaćati nego koliko – kategoričan je Dejan Glendža, jedan od vlasnika prvih ribarskih kućica na Adi Bojani. Već u ponedjeljak će, kaže, otići u Morsko dobro da se prijavi i plati godišnju taksu na svoju prelijepu kućicu na Adi.

Miško Leković, vlasnik najstarijeg ribljeg restorana na Adi Bojani „Miško“ iz 1980. godine, priča za Pobjedu da nije dovoljno upućen u slučaj legalizacije objekata na Bojani. Ipak, ističe da je iznenađen visinom plaćanja poreza za vikendice.

– Poenta je u tome da se jednom ograniči dalja gradnja, da se zaštiti ekologija, održivi razvoj, limitira koliku kućicu možeš napraviti. Ne možemo da divljamo, da pravimo od hiljadu i petsto kvadrata. I ova od dvadeset. Neka bude nekakav limit, od pedeset kvadrata, recimo. Da svi plaćamo, ali određeni iznos koji je dostupan svakome. Da se u svemu tome nađu ljudi koji gravitiraju i koji su stanovnici Ulcinja i Ade Bojane, koji su već učinili prekršaj i koji su to izgradili, da oni raspoređuju gdje će taj novac. Jer, oni najbolje znaju treba li nam kanalizacija i đe mi bacamo smeće. A, o tome niko ništa ne pita. Samo pričaju o tome kolika je cijena ili nije cijena – kaže Leković.

Iznenađen je, dodaje, što se sve nije počelo i prije.

– Ranije toga nije bilo. Ali, mislim da se sada radi o tome da su ljudi naročito iznenađeni visinom poreza za kućice koje se zovu vikendice. Izgleda da se otišlo previsoko u određivanju visine poreza koji treba da se plati. Ta cijena ide i do 4.000 eura za kućicu. To je već nešto sasvim „ozbiljno“. Neki su već istakli natpis – „Prodaje se“.

Zna, nastavlja u dahu, da su gradili na državnom i da bi „bilo fer da se dogovaramo o zakupu“.

– Međutim, još se ništa ne dešava. Jednostrano se radi, ali se nadam da će do dogovora ipak doći. Po meni, mač treba da bude jako oštar. Da se kaže: to ruši, a ovo nemoj! Bilo je i ranije rušenja sa kojima nijesmo bili zadovoljni, ali neću govoriti iz kojih razloga – zagonetan je na kraju priče Leković.

On je istakao da je Jovo Knežević jedan od prvih koji je napravio kućicu na Adi Bojani. U njoj se sada nalazi restoran „Miško“. Tvrdi da Ulcinjani nikad ne bi ugrozili Bojanu. Za njih je, kaže, Bojana rijeka koja je njihova i ne žele da joj bilo ko kaže nešto „ružno“, da im je bilo ko „uvrijedi“. Niti da baci ijedan ćik ili čep od flaše u rijeku, zato što je vole. I zato žele da je sačuvaju.

Međutim, desilo se što se desilo, pa je Bojana postala „svačija“. Radio je i gradio ko je htio. I nicale su, kao pečurke, terase. Čak i od hiljadu i po kvadrata.

– Što se toga tiče, svi smo znali da gradimo na državnom zemljištu. I gradili smo .. Ali, mi smo državljani ove države. Ne bježimo od toga da treba platiti i nadoknadu. Ne bježimo od toga da treba dati državi ono što joj pripada. Ali ne baš onoliko koliko bi ona htjela. Pohvalno to što se prvi put pokušava sve staviti u granice normale i regule, kako bi i trebalo da bude u našoj državi – zaključio je Leković.

Kuće sa šest klima

Miško Leković strahuje da je Vlada „možda malo zakasnila sa cijelom akcijom“.

– Rijeka Bojana je, po nekim ekološkim procjenama, mogla da podnese 100 ili 200 kućica. A danas ih imamo 442! Koje imaju po sto, dvjesta, trista kvadrata, koje su na sprat, imaju po šest klima, trafo za struju, agregate od 25 ili 40 kilovata, da im se slučajno ne bi kvarila klima. Jer oni vole da uživaju u prirodi – ironičan je Leković.

Može i na rate

Miško Leković je na ime nadoknade prvi put platio 2.000 eura. Deset godina kasnije priča…

– U korišćenju državnog zemljišta za ugostiteljske ponude i za 220 kvadrata potpisali smo ugovor sa Morskim dobrom i treba da platimo 13.600 eura. Oni su nam dali povoljnost da to platimo u pet rata, što je od njih fer i što je u redu. Što će biti dalje – ne znamo. Svake godine, od kada postoji Morsko dobro, izmirujem to – kaže Leković.

Mnogo je hiljadu eura

Beogradski slikar-keramičar Nebojša Veselinović, zvani Đura, sa suprugom Biserom već 34 godine provodi po tri mjeseca u svojoj vikendici od 30 kvadrata na Adi Bojani.

– Legitimno je da država traži od svojih stanovnika novac za škole, puteve, semafore. Država od toga živi. Ali se postavlja filozofsko pitanje: Da li neko ozbiljan u ozbiljnoj zemlji može meni ili bilo kome razumnom i normalnom (pod uslovom da ja jesam razuman) da traži hiljadu eura godišnje. To je sto eura mjesečno. I to praktično u zemlji gdje je prosječna plata dvjesta ili trista eura. To mi je malo čak i nelogično. Sada se postavlja pitanje – šta sa onima koji imaju milione – kaže Veselinović.

Dragan Cvijović
Pobjeda