Ružna strana lepote Ulcinja

March 19, 2014   | news
Spomenik-Pobjede-UlcinjViše od tridesetak godina iznad Male plaže i Pristana visi ovaj ružni objekat od betona i čelika. Komunisti su ga nazvali spomenik Pobjede ili Pobjedniku, nijesam baš siguran za pravi naziv, ali , siguran sam da su ga sebi izgradili. Srećom, uspjeli su da izgrade samo prvu fazu, dok srećom druga i treća je ostala samo u glavama, još ponekog od njih, ako je još uvijek živ.
Zamišljalji su ga, kao mjesto koje će obilježiti njihovo junaštvo za oslobođenje grada Ulcinja, 26. novembar, dan kada su Njemci napustili naš grad. Izgradnjom ovog rugla od ovog spomenika, počela je prava devastacije Pristana i njegove okoline, a ovaj dio je svakako najdevastraniji dio našeg grada.
Ali, ovo nije tema mog pisanja, jer o Pristanu i njegovoj devastaciji, sam mnogo puta pisao i pričao na TV i na drugim medijima. Da se vratim spomeniku i njegovim graditeljima. Za njegovu izgradnju, ovi vrli “junaci” su uzimali novac, gdje god su mogli. Uzimali su po mahalama, školama i drugim institucijama. Uostalom, ko im je tada mogao reći ne. Srećom , vremena su se kasnije promijenila i izgradnja je stala. Međutim, potrebno je malo i opisati, kako su uspjeli da plaše narod, posebno jednog izuzetno mirnog čovjeka Zejnela Bašu, kome su uzurpirali više od 5000 kvadratnih metara, najkvalitetnijeg prostora, gdje su zamišljalji da izgrade i spomenik i barake za svoje podanike. Ovoj porodci je uzurpirano još 1200 k. metara kod hotela “Mediteran”.
ulqini
Neko je zaista beskonačno ispaštao hirove i volju tih silnika. I spomenik i barake su još uvijek tu. Spomenik je ruglo, koje ničemu ne služi, osim za grafite, dok su barake prešle u vlasništvo ljudi, koji manje više i posjeduju i privatne kuće. Danas se te barake izdaju gostima tokom turističke sezone. Zakon o restituciji obilazi nasljednike porodice Baša, njima se ništa ne vraća, dok, čuo sam, poneki “kamperi” su uzimali i novac na ime odštete. Nevjerovatno, ali istinito. No pravda je spora, ali dostižna. Hoću da vjerujem da će se ovoj porodici konačno vratiti silom oduzeto zemljište i imovina.
Međutim, da se vratim još jednom ovim našim “vrlim junacima” , bez ikakve namjere da nipodaštavam tekovine NOB i žrtve koje su pale za slobodu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Poštujem i žrtve i ljude, i vrijeme nakon rata. Međutim, treba poštovati one prave žrtve i mjesto gdje se to odigralo i dešavalo.
Kod nas u Ulcinju je bilo nešto drugačije. Ulcinj su okupirali Italijani, ostali su tu do kapitulacije Italije 1943. god. Izgradili su hotel “Republiku” uživali u ” Restauraciji kod Slovenke”, na plaži, i neznam dali su ovdje u Ulcinju baš ratovali i ubijali. Razgovarao sam sa puno starijih ljudi, koji su još uvijek živi i svi se slažu u ovome.
Nakon toga su došli Njemci, uveli su malo discipline i nakon povlačenja, pokušali su da miniraju hotel “Jadran” kojeg je spasio pok. Ludvig, koga se i ja sjećam, prekidavši kablove. Pokušali su i u Kručama da miniraju most, i tu nijesu uspjeli. Doduše, Ulcinj, je bombardovan i to od saveznika gdje je poginulo oko 75 građana. Znaju se ljudi i njihova imena koji su greškom ubijeni.
Da je neko drugi ovdje vodio borbe, teško će vam bilo ko potvrditi, naravno, od onih koji su još uvijek živi. Dakle, ja ne znam ko je oslobodio Ulcinj. Međutim, normalno je bilo da su nakon povlačenja Njemaca ušli partizani i formirali Novu vlast zamijenivši jednu “kvislinšku “.
Spomenik-Pobjede-Ulcinj-1
Ti komunisti su se ponašali bahato i najmanje su poštovali građane. Streljalji su nekoliko javnih ličnosti, haračili, uzimali su od građana, navodno da bi svima podijelili, bratski komunistički. Taj “harač” smo mi okusili i u našoj porodici. Mojoj majci su naočigled četvoro maloljetne djece i komšija upali u kuću, a živjela je sama sa četvoro djece i uzeli joj 500 kg. maslinovog ulja, koje je čuvala da bi preživjela i prehranila djecu. Haračlije su usred bijela dana, zamislite jednoj uplašenoj ženi ispred četvoro djece i komšija, javno uzeli, mukom sakupljeno ulje iz naših maslina. Moj otac je bio na moru, gdje je plovio na brodovima, da bi izdržavao porodicu. Niko nije mogao pomoći niti se oduprijeti ovim silnim “junacima”.
Mnogo kasnije sam jednog od njih podsjetio na taj događaj. Prvo se pravio da se ne sjeća, kasnije mi je priznao i rekao, ” znaš profesore, takva bila vremena.” Ja bih rekao, da su bili ljudi takvi, a ne vrijeme, to sam mu i rekao, naravno. Ovaj ružni spomenik je zaista spomenik njima, njihovoj bahatosti i nepismenosti . Mogli su ga izgraditi na nekoj poljani, gdje bi manje padao na oči. Ovako na ovom mjestu, pada svakom u oči, odudara od ambijenta Male plaže, Pristana, Starog grada, mora i horizonta. Možda će jednom doći vrijeme, kada će se i ukloniti, međutim, srećom hvala Bogu što nijesu uspjeli da izgrade i one druge dvije faze. Kako bi li tek onda izgledao…

Ismet Karamanaga Facebook