(Neracionalno rasuđivanje u jednom primitivnom duhovnom okruženju)

Masa kao emocionalni kolektiv posjeduje najviši mogući minimum inteligencije. Pod normalnim okolnostima dvoje znaju više „no“ jedan. Kada se na Balkanu sastave troje, tu počinje histerija a prestaje razum.
Zastrašujuće je, da je dovoljan jedan banalan incident na fudbalskoj utakmici , da taj zao duh 90-tih vaskrsne u svojoj punoj veličini.
Šta reći o utakmici Srbija-Albanija? U racinalnom svjetu bi u jednoj takvoj situaciji svako kudio svoje i stavio tačku na rečenicu. Na balkanu su đavo vazda oni drugi. Vazda se upire prstom na druge. Umjesto da dva kapitena to sportski rješe na jednoj zajedničkoj konferenciji za štampu, bave se šefovi vlada sa jednom iznad svega banalnom temom. U trenutku kada joj se neracionano prida onaj značaj koji ova tema ničim ne zaslužuje, ona se osamostaljuje, povampiruje i postaje veoma opasnom. Ona postaje povod za oglašavanje apostola mržnje.
Jedina svjetla tačka u ovom balkanskom fudbalskom haosu su sportisti, koji su ipak nakon svega ostali u velikoj mjeri korektni i suzdržani.
Postoji jedna monstruozna osobina – nesposobnost saosjećanja sa drugima. To je taj gen masovnog ubice. Ko nije u stanju da osjeti i predpostavi kako je u koži onoga drugoga, tome hvali jedna važna osobina humanog ljudskog bića.
Užasno je slušati, kada čitav stadion skandira „ubij, zakolji…“. To nisu samo puke rječi. Nisu daleko vremena, kada nisu letjele zastve, već glave.
Mene je zgrozila atmosfera mržnje na stadionu, mene je zgrozila leteća zastava i još više me zgrožavaju izlivi mržnje.
Oni koji nas lažnim informacijama ubjeđuju, da je jedan evidentan izgred grupe navijača smišljeni akt državnog terorizma, manipulišu pozitivnim emocijama svojeg naroda. A ko kod je i gdje god je slavio, nije imao razloga za slavlje. Radilo se samo o fudbalu, a fudbal je izgubio.
Kada bi ljudi na trenutak zamislili obrnutu situaciju, recimo u Tirani, Albanci skandiraju “…. da Srbin ne postoji!” a iznad stadiona leti srpski orao. Siguran sam, da bi odmah prepoznali koliko je sve to banalno. A i gospodin Radulovic bi umjesto skupstinske debate, potegao za jednom čašicom rakije, I uz osmjeh nazdravio.