Teško je opraštati se. Teško je opraštati se od prijatelja, koji vas napuštaju zauvijek. Teško je naći prave riječi, da bi ste izrazili bol i tugu, posebno kada se opraštate od prijatelja koji odlazi na put bez povratka. Fuad Nimani odlazi zauvijek. Teška i neizliječiva bolest je neumitno dobila bitku.
Kako početi pisati o drugu i prijatelju sa kojim ste odrasli. Čini mi se da su naša prijateljstva među drevnim zidinama Starog grada bila nekako drugačija. Bili smo vjerovatno, zbog skučenog i posebnog prostora, nekako bliži, povezaniji. Blizina kuća, jedna te ista mjesta za igru, uske uličice i ruševine, davali su posebnu draž druženju. Bili smo zajedno i danju i noću, i u igri i u školi… čini mi se da smo dijelili… baš sve.
Bila su to neka druga vremena… I zato sa posebnim pijetetom, poštovanjem i ljubavlju pišem o mom prijatelju Fuadu Nimaniju. Razmišljam, kako da nađem prave riječi da izrazim sva osjećanja koja naviru iz duše, danas kada ga više nema.
U moru telegrama saučešća porodici povodom negove prerane smrti, možda je najbolju rečenicu napisao predsjednik Crne Gore g. Filip Vujanović u svom telegramu. Citiram, »Plemenitost Vašeg Fuada ispunjavala je i obilježavala njegov život; ostao je vjeran gospodstvu Starog grada, svog životnog izvorišta od koga se nikada nije odvajao«. Namjerno sam izabrao ovu rečenicu, jer hoću da se složim i sa gospodinom Vujanovićem i svima onima koji će jednoglasno potvrditi, da je Fuad zaista bio pravi gospodin, u izvornom smislu te riječi i zaista se nikada nije odvajao od svog izvorišta.
Još kao dječak izdvajao se po svojoj mirnoći. Uvijek je u školi bio mirniji od sviju nas ostalih i zbog toga smo ga svi mi, čini mi se više i voljeli, jer se nikada nije svađao sa bilo kim od nas. Takav je bio i u srednjoj školi, pa i kasnije, kada je postao nastavnik matematike. Uvijek je bio tih, miran i odmjeren. Rijetko je kada dizao ton, čak i onda kada je radio u školi. A tamo morate imati čelične živce, posebno kada predajete matematiku. Takav je bio Fuad. Ne znam da li sam uspio da makar malo opišem njegov karakter i njegov izuzetno blagi, tihi i markantni lik.
Kasnije kada je prešao u politiku malo smo se udaljili zbog specifičnosti posla kojim se bavio, ali se on u suštini nije promijenio. Uvijek je bio i ostao, tih miran i nenametljiv čovjek, bez obzira što je bio na visokim partijskim i državnim funkcijama; uvijek je ostao sasvim običan čovjek. Siguran sam i mislim da se sa mojom konstatacijom slažu čak i oni koji su imali drugačije shvatanja i mišljenja o mnogim problemima sa kojima su se on i oni bavili.
Fuad je više od dvadesetak godina bio aktivan na političkoj sceni Crne Gore. Još od početka višepartijskog sistema bio je u prvim redovima. Borba za afirmaciju albanskog naroda u novim uslovima, ravnopravnost, međunacionalna i međukonfesionalna tolerancija, uvijek su bili njegov osnovni motiv i moto političkog djelovanja. U svim tim teškim vremenima je bio konzistentan i nepokolebljiv.
Još dok je biran za predsjednika partije, vidjelo se da je njegov cilj – ravnopravnost među svim građanima Crne Gore, ali i borba da se Crna Gora ne uvuče u rat i ratna razaranja koja su mogla biti pogubna za manjinske narode. Posebno je to bilo opasno za albanski narod, koji je autohton i domicilan na ovim prostorima.
Njegova tolerancija u razvijanju međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa, bila je veliki doprinos sveukupne političke borbe progresivnih snaga, koje su tada bile na vlasti, kako ne bi došlo do uvlačenja Crne Gore u rat i ratna razaranja, koja su razorili jednu veliku zemlju. Kasnije, kada je trebao biti biran za gradonačelnika Ulcinja, taj njegov odnos i doprinos takvoj politici je došao do punog izražaja. Tada sam u jednoj reviji napisao da konačno na čelnu funkciju našeg grada dolazi jedan kosmopolita. Glasali su ga svi građani Ulcinja, nezavisno od političke pripadnosti. Svi su htjeli čovjeka plemenitog roda i širokog dijapazona znanja i tolerancije.
Našem gradu u kojem vlada multikonfesionalni sklad i fantastičan suživot, zaista je bio potreban gradonačelnik takvih svatanja i takvih pogleda. Ja sam to tada i napisao u »Biltenu opština Crne Gore« i ponosan sam zbog toga. Kasnije su ti stavovi i ti pogledi ugrađeni u nezavisnu državu Crnu Goru, u kojoj, i za koju je Fuad, neosporno, dao svoj veliki doprinos, i kao ministar i kao političar, a na samom kraju svog života, i kao savjetnik na najvišem nivou.
Šta reći dalje o ovom čovjeku, čovjeku koji je iznikao i izrastao među drevnim zidinama Starog grada. Građani Starog grada su ponosni na njega i siguran sam da ga neće nikada zaboraviti. U svima nama ostaće urezan njegov širok osmjeh i dobrota koja je zračila na svakom koraku, u svakom njegovom pokretu. Svi mi, posebno njegovi drugovi, komšije i prijatelji, sa posebnim pijetetom govorimo i sjećamo se svih trenutaka koje je provodio među nas. Fuad će ostati u sjećanju kao jedan od prvih političara na političkoj sceni Crne Gore koji je svojim angažovanjem doprinio da se glas albanskog naroda i njegova pozicija u društvu, posebno u nezavisnoj Državi Crnoj Gori, čuje mnogo dalje. Na to smo mu mi svi zahvalni i ubijeđen sam da će zbog toga uvijek ostati upamćen kao sinonim pravog borca za prava svoga naroda. Njegov ispraćaj u »Meterizima« ostaće upamćen kao ispraćaj čovjeka i prijatelja svih građana Ulcinja i Crne Gore. Biće upamćen njegov lik humaniste i čovjeka koji je volio sve ljude. Čitav njegov relativno kratak život je protekao u borbi za bolje sjutra svih nas. Zbog svega vječita zahvalnost svih nas, njegovih drugova i prijatelja, a vjerujem da ovu konstataciju mogu slobodno napisati i u ime svih građana Ulcinja i Crne Gore.

Ulcinj, aprila, 2012.
Ismet KARAMANAGA