Muzafer ?auši, ro?en u Baru 1959. godine. Pri?e je objavljivao i u književnim ?asopisima: Balkanski književni glasnik, Plima, Dija…
Muzafer ?auši je diplomirao žurnalistiku na FNP u Sarajevu. Oženjen, otac dvije k?erke. Živi i radi u Ulcinju.
Umjesto novinskih tekstova ovaj hroni?ar literata zapisivao je “sitne” doga?aje i prilike i pokazao da za pri?u nema sitnih doga?aja. Svi su zna?ajni. Knjiga pri?a “Predstava subotom uve?e” štampana je i na albanskom jeziku (preveo je pisac Hajro Ul?inaku) prvijenac je ovog ulcinjskog stvaraoca. ?auši objavljuje 23(kratke)pri?e, koje, svaka ponaosob, predstavlja cjelinu, ali se ujedno sve one me?usobno prepli?u i ?ine kolaž koji se odslikava stvarnost u mjestu gdje se život odvija na moru i uz more.Živi u Ulcinju. .
– Narator živi u provinciji o kojoj piše, ali provinciju ne shvata kao kaznu, nego kao blagoslov. Mir i spokoj provincije on koristi da bi posmatrao i bilježio sve one detalje života koji izmi?u onima koji stalno nekamo žure, zapisao je, izme?u ostalog, u recenziji
Postoje knjige koje uspijevaju da – sa preciznoš?u ve?om od one koju imaju istorijski zapisi – “uhvate” duh prošlog vremena. Te knjige žanra fikcije, kako katkada nazivamo prozu, uspijevaju da sa?uvaju onaj miris, onaj ukus, onaj kolorit prošlog. Znamo da su istinite, jer sve u njima jeste onako kako i mi pamtimo. Postoje knjige koje nas navedu da mislimo: upravo ovako je bilo. Postoje knjige koje ?itamo onako kako se odmotavaju uspomene, kao rolna filma koja se kotrlja niz brijeg: ne znamo šta dolazi sljede?e, ali kada do?e, sje?amo ga se u punom sjaju, u svakom detalju.
To je zato što te knjige otvaraju škrinju u kojoj je pohranjeno ono najdragocjenije iz prošlosti. A to, najdragocjenije, ne?emo na?i u arhivima koji ?uvaju novinske naslove. Ne?emo ga na?i ni u istorijskim arhivima. Jer te dragocjenosti ti?u se ljudske duše, svih njenih tajni koje ?esto uspijevamo sakriti od drugih, ali i od sebe.  Ono što je bilo ve?e je od onoga što ?e biti. Svi živimo ka budu?nosti, ali prošlost je naše istinsko blago. Postoje knjige koje ?uvaju klju?eve škrinje u kojoj je to blago pohranjeno. Knjige koje otvaraju tu škrinju, iz koje kao iz kakve dobre, vilinske sestre Pandorine kutije, na svjetlost dana pohrle, uzlete, svi oni valeri prošlosti, svi oni poljupci, suze, strepnje, drhtaji, sve ljubavi i svi rastanci, sve one stvari tako krhke i nevine, tako sklone uništenju da smo odlu?ili da ih sakrijemo od svijeta, koji kao buldožeri naših novih graditelja ruši sve pred sobom. Sakrili smo ih da ih sa?uvamo: da ih ne izgaze, ne polome, na bace u blato.  Ima, kažem, takvih knjiga. Takve knjige volimo da ?itamo. Takve knjige ne zaboravljamo. Takva knjiga je “Predstave subotom uve?e” Muzafera ?aušija. “Predstave subotom uve?e” je, formalno, zbirka pri?a. Koja se može ?itati i kao roman. Ona govori o jednom životu, od njegovih ranih dana, do vremena u kojem se polako po?inju svoditi ra?uni. Narator živi u proviciji, koju ne shvata kao kaznu, nego kao blagoslov. Mir i spokoj provincije on koristi da bi posmatrao. I bilježio. Sve one detalje života koji izmi?u onima koji neprekidno nekamo žure. U danima koji su prividno uvijek isti, u šetnjama istim Pristanom, u pogledu na more sa uvijek iste skele, u susretima sa istim prijateljima, u kafama ispijenim u uvijek istim kafanama, u istim, sjetnim jesenima, burama koje zimi uvijek isto režu, u istim bu?nim turistima i istim kišama bu?nog juga koje ih na kraju ljeta tjera ku?i, u svom tom istom krije se bogatsvo ovoga svijeta. Izme?u dva isto staje – ?itav život. ?auši je jedan od onih pisaca koji to zna. On zna da nema potrebe za dalekim putovanjima, za egzoti?nim prostorima i ne?uvenim avanturama: li?na odiseja svakoga ?ovjeka odvija se, zapravo, u njemu, a najve?a avantura jeste upoznati sebe. Svi odlasci, sva lutanja, samo su bijeg od pravog putovanja – onoga ka samom sebi. Sve što ima da se vidi na ovome svijetu, vidim iz svoga sela, pisao je Pesoa.  ?aušijeve pri?e odišu mirno?om i otmjenoš?u. Nema tu takozvanih velikih rije?i, takozvanih velikih tema. One bi bile teret za nostalgi?nu prozu koju on ispisuje. Nostalgija po?iva na detaljima: i upravo u detaljima leži snaga ?aušijeve proze. I Bog je u detalju, kaže jedna izreka. Prvi dio knjige natopljen je erosom, drugi dio je u sjeni tanatosa.
Pri?e o odrastanju, koje nalazimo u prvoj cjelini ove zbirke, desile su se prije, da tako kažem, mog vremena. I zreli dani ribarskoga života iz drugoga dijela knjige dolaze prije mojih zrelih dana. Stoga je jasno da generacijska bliskost nije razlog zbog kojega sam ih ?itao sa uživanjem. Ali jeste druga vrsta bliskosti: ona koju osje?amo ka svakom dobro napisanom tekstu. Sve ono što je dobro napisano dio je ljepote ovoga svijeta. Iz tog entiteta ljepote ovaj svijet crpi svjetlost i toplotu: ljepota je za naše duše ono što je Sunce za Zemlju. ?aušijeva knjiga vra?a nas na staru istinu koju svjedo?i sva istorija književnosti: svaka je mladost ista. Ista je, ako ?emo pravo, i svaka starost. I doista: ni?eg novog pod kapom nebeskom. U svijetu u kojem je u zbiru sve uvijek isto, ponešto se ipak desi kao novo. Ko to ne razumije, ne razumije kompleksnost svijeta. Evo Muzafera ?aušija, i evo njegove knjige. Evo ne?eg novog i za Ulcinj, koji dobija novog hroni?ara vještoga pera; evo ne?eg novog i za Crnu Goru i za albansku književnost koje bi, obje, morale obratiti pažnju na ovog autora i njegov zreli, rafinirani, do sjaja ispolirani rukopis.
Andrej Nikolaidis