Kulturni turizam Ulcinja
STAV
Treba tragati za kulturnim resursima i i?i dalje od posje?ivanja kulturnih znamenitosti, džamija, crkava i muzeja, iako je i to neophodno.
Treba tragati za vaskolikim svjetkovinama ulcinjske kulture – hrana, pejzaži, obi?aji, jezik, i uklju?iti turistu u život lokalne zajednice kako bi postao istraživa? lokalnih kulturnih specifi?nosti. Osnovni principi takve politike kulturnog turizma jesu koriš?enje lokalnih resursa, pa stoga Ministarstvo kulture treba da podstakne istraživanje razvojnih potencijala, tragaju?i za onim jedinstvenim, specijalnim i razli?itim – lokalni zanati, posebne vrste biljaka ili životinja, tipovi izvo?a?kih predstava i pjesama, na?in govora i kazivanje poezije, na?in obla?enja, arhitektura, lokalni rituali, festivali, svjetkovine i ulcinjski folklor. Pri tome, lokalne specifi?nosti nisu vješta?ke nego su originalne, tj. autohtone. One su pe?at Ulcinja i okoline i slave njegove specifi?nosti.
Mnoge vlade evropskih i vanevropskih država prilago?avaju svoje kulturne politike promjenljivim potrebama gra?ana, ali je kulturni turizam, svakako, za mnoge od njih veliki izazov.
A šta Crna Gora može da u?ini za razvoj kulturnog turizma u Ulcinju, kao i sama lokalna vlast? Šta treba reformisati da bi se u Crnoj Gori i u Ulcinju stvorili uslovi za efikasno i efektivno angažovanje svih potencijalnih kapaciteta i resursa za razvoj kulturnog turizma? To su, prije svega, strateška orijentacija javnih organa uprave na intersektorsku saradnju, u okviru koje treba razvijati multidimenzionalne dugoro?ne strateške planove održivog razvoja. Za takav održivi razvoj država treba da obezbjedi tri osnovna uslova: multidisciplinarno obrazovanje kadrova iz oblasti kulturnog turizma, finansiranje i zakonodavstvo u oblasti zaštite i promocije kulturnog naslje?a. Pri tom, država mora da se pridržava strogih na?ela demokratije zasnovane na zaštiti ljudskih prava. Ona podrazumjeva u?eš?e gra?ana u životu zajednice, poštovanje prava drugih, pravo na li?nu imovinu, slobodu udruživanja, pravo na pluralisti?ko informisanje, slobodu štampe, itd. Ova prava su otjelotvorena u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i potvr?ena kasnijim odlukama Evropskog suda u Strazburu, pri ?emu pravo na baštinu predstavlja obavezni dio zakonskih odredbi. Potreba za jedinstvom i priznavanjem razlika u zaštiti kulturnog nasle?a iskazana je u Završnoj deklaraciji IV konferencije evropskih ministara zaduženih za kulturno naslje?e: “Koncept zajedni?kog kulturnog naslje?a, koji je sada ustanovljen, treba da dovede do toga da pojedinci i zajednice priznaju zajedni?ku odgovornost za njegovu zaštitu, bez obzira na mjesto gdje se ono nalazi, ili trenutni politi?ki kontekst”.
U vezi s tim pitanjem, Savjet Evrope je donio Preporuku Rec (2003) 1 o promovisanju turizma radi unapre?ivanja kulturnog naslje?a kao faktora održivog razvoja. Preporuku je Ministarski komitet zemalja ?lanica usvojio 15. januara 2003. na 824. zasjedanju zamjenika ministara “sa sviješ?u da turizam podsti?e zbližavanje naroda, razvoj evropskog identiteta i ja?anje svijesti o zna?aju kulturnog naslje?a razli?itih naroda, te da istovremeno podsti?e uvažavanje razli?itih kultura i biva faktor tolerancije”.
U uvodnom tekstu ove preporuke navode se i polazni stavovi Ministarskog komiteta da je kulturna baština jedinstveno i nezamjenljivo bogatstvo ?ija je suštinska vrijednost ve?a od njegovog zna?aja za turizam, te da je kulturni turizam samo jedan od vidova koriš?enja ovog naslje?a. Zbog toga je njegova zaštita apsolutni prioritet, sa ciljem da se ono u svom autenti?nom obliku ostavi budu?im generacijama. Takvom stavu Ministarskog komiteta, kako se dalje navodi u Preporuci, doprinosi svijest o opasnosti koju za kulturno naslje?e, lokalne zajednice i kulture predstavlja pretjerani i nekontrolisani razvoj turizma, i opasnosti od kulturne uniformnosti i gubitka identiteta, koji mogu biti njegova posljedica. Stoga, Ministarski komitet preporu?uje državama – ?lanicama Savjeta Evrope da se pri uobli?avanju i sprovo?enju programskih politika u oblasti turizma i razvoja drže principa i metoda navedenih u dodatku Preporuke, kao i da se potrude da se s ovom preporukom, njenim dodatkom i obrazloženjem upozna što više predstavnika lokalnih vlasti i profesionalnih krugova kako bi se podstakli da ih u svojim lokalnim sredinama sprovode u djelo.
Ova preporuka, kao i brojne druge konvencije, preporuke, pravila i smjernice Savjeta Evrope, Uneska, Icomosa i drugih me?unarodnih organizacija, od kojih je ve?ina prevedena na zvani?ni-službeni jezik u knjizi Kulturno naslje?e, izbor najzna?ajnijih dokumenata Savjeta Evrope u oblasti kulturnog naslje?a, svakako umnogome olakšavaju rad državnih organa uprave, kao i svih drugih aktera u procesu održivog razvoja kulturnog turizma.
U kontekstu razvoja zakonodavstva u oblasti kulturnog naslje?a treba imati na umu da u jednom demokratskom društvu postoje dva razli?ita i odvojena cila upravljanja ovim procesom.
Prvo, zakonski propisi su potrebni da bi se regulisali postupci privatnih lica radi zaštite kulturnog naslje?a kao javnog dobra, uz istovremenu zaštitu prava na li?nu imovinu koje je jedno od osnovnih ljudskih prava.
Drugo, zakonski propisi su potrebni zbog prenošenja nadležnosti na posebne organe vlasti, i uspostavljanja odgovaraju?ih javnih institucija, uklju?uju?i i one koje se bave zaštitom kulturnog naslje?a i upravljanjem njime.
Autor je predava? na Univerzitetu Crne Gore
Piše: dr Maksut Dž. Hadžibrahimovi?
