Penzionisani njemački državljanin živi u crnoj gori i nema namjeru da se vrati u zavičaj
Ulcinj – Sa 900 eura penzije ovdje mogu lagodno da živim, pa čak i da nešto uštedim – kaže

Penzionisani njemački državljanin živi u crnoj gori i nema namjeru da se vrati u zavičaj
Ulcinj – Sa 900 eura penzije ovdje mogu lagodno da živim, pa čak i da nešto uštedim – kaže Hajnc Georg Pache (67), penzioner iz Darmštadta kod Frankfurta, koji već 18 mjeseci živi u Ulcinju i nema namjeru da se vrati u zavičaj.
– Zašto da se vratim? Tamo ne bih imao ni za pivo, a kamoli za cigarete – priča dok ispija nikšićko veliko.
Milioni imigranata sa svih strana svijeta, 70-ih godina prošlog vijeka poplavili su Njemačku tražeći bolji život. Moćna ekonomija, uprkos nacističkoj hipoteci, tada je bila najpopularnije evropsko ime, a velikoj zemlji nijesu odoljeli ni Crnogorci, od kojih su mnogi i danas tamo.

Četrdeset godina kasnije, jedan njemački penzioner krenuo je u suprotnom smjeru.
– Ovdje ću živjeti do smrti- tvrdi Pache. Kao podstanar živi u kući Đoka Marnikovića na Velikoj plaži. Za skromni apartman, kiriju plaća 170 eura mjesečno. Ostatak mu je dovoljan za hranu, piće i cigarete, a nešto ostavi i sa strane. Bavi se i grafičkim dizajnom i mjesečno, kako kaže, u prosjeku proda jedno djelo od 100 eura. U rodnoj Njemačkoj je ostavio dva sina i kćerku.
– Pomažem im koliko mogu. Oni ne vjeruju da je ovdje tako dobro – kaže Pache i dodaje da očekuje da će ga djeca posjetiti ovog ljeta. Heinz je u Njemačkoj penziju zaradio radeći na građevinama. Na nagovor kolege sa Kosova, u Ulcinj je ljetovao prije sedam godina.
– Odsjeo sam u ovom istom apartmanu. Bio sam oduševljen Crnom Gorom i Ulcinjem, prirodnim ljepotama i klimom. Još kada sam vidio kakve su cijene, nije bilo teško prelomiti – sjeća se Hajnc vremena kada je njegov život bio na prekretnici. Dodaje da je dok je bio u Njemačkoj osjećao bolove po cijelom tijelu od posljedica napornog rada na „bauštelama“.

Za samo nekoliko mjeseci boravka u Ulcinju, bolovi su nestali.
– Nevjerovatno. Osjećam se kao ponovo rođen – kaže Hajnc. Smatra da su ljudi u Ulcinju izuzetno gostoprimljivi za razliku od sunarodnika za koje kaže da su uobraženi egoisti. Na ulazu u apartman je mala kuhinja sa svim aparatima neophodnim za samački život.
– Još se nijesam navikao na vašu hranu, ali jesam na pivo. Nikšićko je odlično – kaže smiješeći se. Najbolji prijatelj mu je gazda Đoko, koji ispred kuće ima minimarket gdje Hajnc uglavnom kupuje potrebne namirnice. Na pivo uglavnom ide u piceriju “Nora” u gradu i kod Veba koji ima objekat na solanskom kanalu. Da ne bi previše pješačio, kako kaže, kupio je motor. Naš jezik još slabo govori.
– Star sam da bih intenzivno učio. Ali polako napredujem. Onako penzionerski – kaže šeretski.

S. A.
Vijesti

(67), penzioner iz Darmštadta kod Frankfurta, koji već 18 mjeseci živi u Ulcinju i nema namjeru da se vrati u zavičaj.
– Zašto da se vratim? Tamo ne bih imao ni za pivo, a kamoli za cigarete – priča dok ispija nikšićko veliko.
Milioni imigranata sa svih strana svijeta, 70-ih godina prošlog vijeka poplavili su Njemačku tražeći bolji život. Moćna ekonomija, uprkos nacističkoj hipoteci, tada je bila najpopularnije evropsko ime, a velikoj zemlji nijesu odoljeli ni Crnogorci, od kojih su mnogi i danas tamo.

Četrdeset godina kasnije, jedan njemački penzioner krenuo je u suprotnom smjeru.
– Ovdje ću živjeti do smrti- tvrdi Pache. Kao podstanar živi u kući Đoka Marnikovića na Velikoj plaži. Za skromni apartman, kiriju plaća 170 eura mjesečno. Ostatak mu je dovoljan za hranu, piće i cigarete, a nešto ostavi i sa strane. Bavi se i grafičkim dizajnom i mjesečno, kako kaže, u prosjeku proda jedno djelo od 100 eura. U rodnoj Njemačkoj je ostavio dva sina i kćerku.
– Pomažem im koliko mogu. Oni ne vjeruju da je ovdje tako dobro – kaže Pache i dodaje da očekuje da će ga djeca posjetiti ovog ljeta. Heinz je u Njemačkoj penziju zaradio radeći na građevinama. Na nagovor kolege sa Kosova, u Ulcinj je ljetovao prije sedam godina.
– Odsjeo sam u ovom istom apartmanu. Bio sam oduševljen Crnom Gorom i Ulcinjem, prirodnim ljepotama i klimom. Još kada sam vidio kakve su cijene, nije bilo teško prelomiti – sjeća se Hajnc vremena kada je njegov život bio na prekretnici. Dodaje da je dok je bio u Njemačkoj osjećao bolove po cijelom tijelu od posljedica napornog rada na „bauštelama“.

Za samo nekoliko mjeseci boravka u Ulcinju, bolovi su nestali.
– Nevjerovatno. Osjećam se kao ponovo rođen – kaže Hajnc. Smatra da su ljudi u Ulcinju izuzetno gostoprimljivi za razliku od sunarodnika za koje kaže da su uobraženi egoisti. Na ulazu u apartman je mala kuhinja sa svim aparatima neophodnim za samački život.
– Još se nijesam navikao na vašu hranu, ali jesam na pivo. Nikšićko je odlično – kaže smiješeći se. Najbolji prijatelj mu je gazda Đoko, koji ispred kuće ima minimarket gdje Hajnc uglavnom kupuje potrebne namirnice. Na pivo uglavnom ide u piceriju “Nora” u gradu i kod Veba koji ima objekat na solanskom kanalu. Da ne bi previše pješačio, kako kaže, kupio je motor. Naš jezik još slabo govori.
– Star sam da bih intenzivno učio. Ali polako napredujem. Onako penzionerski – kaže šeretski.

S. A.
Vijesti