Hipokritokratija
Težeći da objasne stvarnost, politički realizam, teoretičari konstantno traže odgovarajuće pojmove kako bi putem jezika opisali ono što je egzistencijalno, i ne sasvim dokučivo. Jedan od brojnih odgovarajućih termina koji opisuju našu političku stvarnost je hipokritokratija. Ovaj pojam, u najjednostavnijem prevodu, u političkoj teoriji označava „vladavinu licemjernih“.
Ne otkrivam ništa novo kada ovo saopštavam, neke stvari se moraju ponavljati da bi bile upamćene. Licemjerstvo je jedna od osnovnih karakteristika prosječnog glasača u Crnoj Gori. Prije svakih izbora kritika koja se odnosi na teške uslove života, male i neredovne plate, visoke račune za struju i vodu, slabu organizaciju, lošu infrastrukturu dominiraju gradskim kafana, mjestima gdje se kreira javno mnjenje. Na biralištima kritika se pretvara u „pohvalu“ i ništa se ne mijenja. Nije riječ o licemjerstvu između govora i djelovanja, ono se ogleda između mišljenja i djelovanja. Građanin, na ovaj način, postaje sudionik klasičnog paralelizma, odnosno dvostrukog svijeta, gdje niti u jednom nema čvrst oslonac odnosno stabilno tlo pod nogama. Naravno, ekonomska situacija u kojoj se birač nalazi, opravdava donekle njegove postupke, ali konstantnim ponavljanjem istog, on dobrovoljno prihvata svoj socijalni status, što je u najmanju ruku čudno.

Nije samo prosječni birač sudionik i učesnik u hipokritokratskom procesu, takvi su i politčki subjekti. Neki su to bili oduvijek, a neki su to postali da bi bili „ravnopravni“ sa ovim prvima. Neprincipijelnost, podmitljivost, prevrtljivost, glavne su i poznate karakteristike. Sa druge strane vrlo je prisutna i nepravda koja se ogleda sve više i više.
To u praksi izgleda ovako: vama je dozvoljeno da kupujete glasove, ali ako to čine drugi to je nedopustivo; vi imate prava da napadate oponente na ličnom planu, ali ako to vama čine onda ih optužujete da su primitivni; vama je dozvoljeno da državni novac koristite u kampanji, to postaje praksa samim tim što je niko ne sankcioniše, ali je nemoralno ako koristite svoj novac; vi imate pravo ulaziti u neprincipijelne koalicije, ali ako to drugi čine to nema smisla, itd… Neću ni pominjati već prihvaćeni standard koji se ogleda u metodi „prisjećanja na gradove“, kada se pred same izbore otvaraju kapitalnii objekti ili postvaljaju kameni temeljci za iste. I onda se ponovo zaborave na četiri godine. Hipokritokratija se nametnula kao dobitna kombinacija i u moralnoj eroziji koja je prisutna sve se više nameće kao logični model vladanja.

Svi ovi navedeni elementi primjećeni su u izbornoj kampanji tek završenih izbora u Ulcinju, ali Ulcinj ovdje nije izuzetak, on je pravilo izbornog procesa u Crnoj Gori. Nadalje, želio bih naglasiti da ni Crna Gora nije izuzetak jer se savremena realpolitika u mnogim državama vodi logikom hipokritokratije. Ako je ljudsko djelovanje na izborima pokrenuto dobrovoljnim djelovanjem ,onda hipokritokartija ne negira demokratiju, što je priznaćemo veliki problem. Ona negira samo društvenu i građansku etiku, ali objašnjava slabosti te iste demokratije. Međutim, djelovanje birača u našem izbornom procesu reklo bi se daleko je od dobrovoljnog, a to potvrđuje i onaj gore pomenuti paralelizam. Birač bira pod pritiskom, u skadu sa svojim ličnim interesom koji se najčešće kosi sa opštim interesom, i u skadu sa onim mišljenjem koje mu nameće grupa.
Proći će još mnogo vode Bojanom dok se hipokritokratska svijest u Crnoj Gori ne promjeni, a dok se to ne desi ne preostaje ništa do se trudimo da ljudima približimo i ponavljamo ono što je već odavno poznato. To moramo činiti sve dok ne shvatimo da je naše dostojanstvo na prvom mjestu, čak i ispred samog života!
Mr.Dritan Abazović
Autor je magistar političkih nauka
katakomba@hotmail.com

Vijesti