Ništa nije slučajno
Piše: mr Dritan Abazović

E to vam je Crna Gora! Tesktove komotno možete ponavljati više puta, na njih vrijeme ne utiče, možete sve ponavljati i ponovo ćete doći na isto ili slično.
No, čemu je vrijeme tome je i vakat! Ponovo se aktuelizuje priča o rajskoj uvali Valdanosu: emotivno-tužna priča, sa i dalje nepoznatim krajem. Odustalo se od onih samo nama poznatih modela, da vlasnici zakupe svoju zemlju, što je vrhunac crnogorske političke ironije, međutim apetiti još nijesu splasnuli. Nakon što je priča o Valdanosu svjesno marginalizovana dok su trajala dva izborna ciklusa u Ulcinju, sada se jasnije vidi da je to dio dobro uigrane taktike, iskusnih političkih igrača koji simulacijama uvijek uspiju da zbune ionako podmićene „arbitre“.
Nije prošlo mnogo vremena kada su za naš grad govorili da će postati evropski Dubai, da ćemo postati šeici, a da će drugi postati naše sluge. I evo, desilo se sve to, samo što mi to ne vidimo, pardon, ne želimo da vidimo jer smo zlonamjerni i jedini smo ljudi na svjetu koji „ne žele“ razvoj svoga grada. Sve je to manje bitno u odnosu na ono što se dešava vezano za najljepšu crnogorsku uvalu. Tamo leži naš ponos, tamo je naša veza sa metafizičkim najjača, a oni koji se ne plaše ljudi ne plaše ni Boga, i ništa im nije sveto.

Medijskim pumpanjem bajkovitih priča pokušava se uticati na umorno lokalno ekonomski iscrpljeno stanovništvo da digne ruke od Valdanosa, odnosno da digne ruku na samoga sebe! Ovakva samodestrukcija koja proizilazi iz ćutanja i bojazni, koštala je mnogo Crnu Goru kroz njenu istoriju, ali ona iz nje ne uči, zato i ostaje ponavljač. U prethodnom istoimenom tekstu naveo sam taksativno koji su sve argumenti u prilog vraćanja Maslinjaka stvarnim vlasnicima i to neću ponavljati, jer građani to znaju. Naprotiv, želim da krenem drugom stranom, onako ekstremno kao što smo naučili mi „divlji“, „strani“, narod sa „rogovima“, a dobronamjerni, multikulturalni i tolerantni vlastodršci nijesu i pored velikog truda kojeg su uložili, uspjeli da nas pripitome i u potpunosti pacificiraju.

Temeljno pitanje koje se postavlja: da li Ulcinj, njegova teritorija i građani, pripadaju državi Crnoj Gori?
Da – da, to su oni ljudi koji su 2006. godine postali državotvorni narod za Crnu Goru, to su oni koji imaju lijepe i puste plaže, to su i oni koji nemaju hotele i gdje je vrijeme stalo. Ma, to su samo neki Albanci i grupa njihovih prijatelja! Dobro je da imamo i takve, valjaju za „turšiju“, a „zima je ovdje duga“. Ako smo mi zaista sastavni i konstitutivni dio države zbog čega država ima takav odnos prema nama? Čime smo to zaslužili?! Da li je važnije da Valdanos ustupi malenoj firmi ili svojim građanima?! Od kad je to Cubus Lux ispunio uslove tendera?! Zašto se državni organi time ne bave?! Da li iko zna da se u prosjeku od 150 stabala maslina može prihodovati oko 10.000 (i slovima: deset hiljada) eura godišnje?! Pa naša dosadašnja šteta je ravna ponemutim investicijama u Valdanosu! Sve je jasnije da nije stvarni cilj poboljšanje turističke ponude, jer u Ulcinju brojne atraktivne lokacije zure prazne.

Naprotiv, na osnovu empirije zaključujemo da u pozadini leži kulturocid ovdašnjeg naroda kojeg odvajajući od svoje tradicije, naprosto depersonalizujete i gubite mu svaki smisao. Kako drugačije misliti kada nadležni, domaći i međunarodni sudovi nijesu rekli posljednju riječ, a vi ustupate uvalu i ako zakupac ne ispunjava nijedan od uslova tendera! Kako?! Ovdje se javlja i analogija sa periodom od prije 130 godina, ali ću o tome drugom prilikom.
Nije kriv samo maćehinski odnos Vlade, krivi su i pojedini „albanski tezgaroši“ koji o svemu tome ćute. Vjerovatno u nečijim glavama nijesmo zaslužili da budemo bogati, niti obrađujemo svoju zemlju, ali ako ništa barem zato što smo ljudska bića (mada za neke drugog ili trećeg reda) zaslužili da se prema nama pokaže malo više poštovanja, jer mi kao i svi drugi imamo svoje dostojanstvo! Bilo kako bilo, znam da će oni koji ovaj biznis privode kraju samo slatko da se podsmiju ovom tekstu, kao što se godinama podsmijavaju svemu što je vezano za Ulcinj. Ali neka ne zaborave, ko se posljednji smije najslađe se smije!
Nemaju još puno posla sa nama, lako su prevažiši i ovu prepreku, a sada neka se suoče sa sudbinom. Ako ne znaju šta ih čeka, neka pričekaju još malo. Vidjeće zašto je maslina sveta! Vjerovatno bi neko trebalo da podnese krivične prijave zbog nesavjesnog vršenja službene dužnosti, ali se postavlja pitanje ima li to smisla raditi, kada je onima što rade ovakve stvari već uveliko presuđeno!

Autor je magistar političkih nauka
katakomba@hotmail.com
Vijesti