DŽAMIJA »MERAJA«
Dok gedam ovu fotografiju stare džamije »Meraja«, i turbeta pored nje, razmišljam sa nostalgijom, o starim vremenima, razmišljam o našoj prošlosti, i o svemu onome, što je naš grad činilo tako privlačnim i atraktivnim, posebno za strane turiste. Šesdesetih godina prošlog vijeka, oni pravi »strani gosti« počeli su da otkrivaju, kako su oni tada govorili, »Orijent« u srcu »Mediterana«. Mi smo rado prihvatili taj atribut, jer je on proneo famu našeg grada, a moramo priznati, i donosio nam one prave » Marke«. To je poboljšao naš životni standard, i bila je prava infuzija za nas, i naš grad. Naš komunistički režim onog vremena, mora se priznati, uspio je da prepozna i »Marke« i te goste, tako da bez obzira na kapitalističku ideologiju, dozvolio je otvaranje granica i liberalizovao mnoge stvari. To je i izgradilo poseban imidž našoj zemlji u inostranstvu. Međutim, očigledno je da nijesu mogli da svate, da te goste ne privlači kod nas samo naše more i naše plaže, i ono malo hotela koje smo mi tada imali, već, i jedno fantastično kulturno nasleđe. Posebno ovo orijentalno, kod nas u Ulcinju.
Hoću da parafraziram jednu veliku rečenicu, velikog njemačkog umjetnika i čovjeka, i jednog od najvećih u istoriji čovječanstva, J. W. v. Goethea, koji je stalno govorio, da nikada nije dovoljno ponavljati, i »zato uvijek ponavljajte«, govorio je on… I zato se ja ponovo vraćam toj famoznoj rečenici, jer je ona pronijela, i stvorila pravi imidž našem gradu «Orijent na takom malom prostoru, u srcu Evrope«. Međutim, zbog tih ideoloških predrasuda, i jedne nesvatlive arogancije, i rekao bih ograničenih umova, ti »mali« komunističkih moćnici, donose odluke koje su bile fatalne za neke kulturno istorijske spomenike. Te odluke su bile kobne, za mnoge orijentalne spomenike naše prošlosti, posebno se ruše i uklanjaju džamije , stare česme i drugi vjerski muslimanski objekati.
Podsjećanja radi, bilo bi dobro da neko i progovori i napiše nešto i na namjerno palenje čitave arhivske građe i dokumentacije istorije našeg grada 1954. Godine.
Sve se to radil pod plaštom vlasti, u kojoj su nažalost, sjedeli i oni, čiji su roditelji, ili bili poznati Imami ovog grada, ili klanjali u tim džamijama. Neznam, koliko bi bilo umjesno upotrebljavati riječ «mržnja« prema vjeri i vjeskim objektima, posebno muslimanskim, jer je ovdje više od osamdeset odsto stanovništva muslimanske vjeroispovjestiili, ali sigurno je da je bilo i toga. U svakom slučaju, upravo i zbog toga, takva svatanja i takav odnos je bio jako izražajan, posebno ovdje, kod nas u Ulcinju.
Dokaz, takvih mračnih svatanja i takvih djela, jeste permanentno uklanjanje i rušenje, a u nekim slučajevima i uzurpiranje i pretvaranje, vjerskih objekata, u objekte druge namjene. Među tim mračnim umovima tog vremena, ostao je još poneko i danas među nama, nažalost, adaptirani novim uslovima i nekim novim politikama. Ne birajući sredstva, samo za svoje pozicije, radili su tada, a i danas rade samo za svoj lični interes. Nažalost, tada su bili sudionici te mračne komunističke politike. Komunističkom režimu, i nažalost, i ljudima čiji su oni personifikacija, nije bilo moguće svatanje, da se vjera ne može iskorijeniti uništavanjem, uklanjanjem ili skrnavljenjem vjerskih objekata. Rušenje i uklanjanje i jeste gore od skrnavljanja. Vjerovatno im svemogući Bog nije dao toliku pamet i toliki razum da bi to razumjeli. I dobro je što je tako.
Primjeri suludih i krvavih ratova devedesetih godina prošlog vijeka, su pravi dokaz da se rušenjem i uništavanjem vjerskih i kulturnih objekata i spomenika, ne može uništiti vjera i vjerovanje u Boga, bez obzira na sve okolnosti. Ali se Nažalost, istorija mnogo drastičnije ponovila na ovim prostorima. Raspala se jedna velika zemllja, stotine vjerskih objekata je razoreno i uništeno, ali vjera je postala samo jača, a i spomenici se ponovo obnavljaju i to na mjestima i temeljima gdje su i bili.
Za mnoge domaće i strane goste, koji danas dolaze na našoj zelenoj pijaci , posebno kada pokušavaju da nađu parking za automobil, izgleda malo neobično da je parking na »Staroj autobuskoj stanici« skoro uvijek prazan. Oni i ne slute da mnogi Ulcinjani izbjegavaju da parkiraju na tom mjestu, i ako je on skoro uvijek poluprazan i relativno jeftin. Ulcinjani znaju, da je na tom mjestu nekada bila jedna prelijepa džamija i da se i dan danas na tom svetom mjestu, nalaze i tri poznata turbeta i groblje. Neznam, dali je to jedan od mnogih razloga, ali u svakom slučaju to mjesto i ne donosi, baš mnogo profita i sreće svima onima koji tu rade ili se tuda kreću.
Ja nijesam prorok, ali znam još iz djetinjstva, a i kasnije da su se na tom mjestu često mijenjali i vlasnici i zanimanja, ali ne vidim da se nešto tu posebno dešava. Sada ima par lokala ili radnji ..dolazili su nekad i autobusi, jer je izgrađena i velika autobuska stanica, ali ju je zemljotres 1979 godine srušio. Neznam, vidim sada neki palme, ali se ništa posebno ne dešava. Plaz koji su komunisti silom oduzeli Islamskoj zajednici, ne može donijeti bilo kome lično, niti bilo kojoj instituciji nikakvog profita, niti bilo kakvog uspjeha. Mislim da bi se i čuveni Kapetan Lika Kacemi, ili Lika Ceni, koji je dao plaz, i izgradio i džamiju 1779 godine, složio samnom, da bi bilo dobro i pravedno, da se Islamskoj vjerskoj zajednici vrati njeno vlasništvo. Ja nijesam pravnik, niti sudija ali pomalo čitam, a i znam ponešto o zakonu o »restituciji« a i znam kao germanista, i kao čovjek koji čita i piše na puno jezika, da nam je svima cilj Evropa, a u noj nema mjesta za rušenje i nepoštovanje vjere i vjerskih objekata.
Džamija »Meraja« je ostala mnogima u sjećanju, vjerovatno i zbog drvenog minareta, ali sam siguran, da je posebno ostala u sjećanju zbog okoline i ostalih pratećih objekata. Zamislite tri turbeta, koja i danas postoje tu u blizini mjesta gdje je stajala džamija, kao nijemi svjedoci njihovog varvarstva. Ubijeđen sam, da ne samo iz sujevjerja, već i iz straha, ti silni junaci su se ipak uplašili, i zbog toga vjerujem i nijesu porušili turbe. Mišljenja sam, da bez obzira na mrak u njihovim dušama i umovima, strah je ljudska kategorija, i siguran sam da je to jedini razlog, što nijesu uklonili groblje ni turbe. Nema drugog objašnjenja., jer njihova »nacionalizacija« je išla toliko daleko, da su čak sve to i to ozvaničili i raznim papirima. Znaju se i brojevi riješenja o nacionalizaciji i parcela u kvadratnim metrima i td..radili su oni po svojim zakonima, dok, o božjim nijesu puno razmišljalji. Čak su nagovarali i ljude, i neke vjernike da kažu, kako imamo dovoljno džamija.
Ali bilo je oni drugih koji su i pružali otpor, takvoj politici i takvom varvarstvu. Zamislite, ogroman bager ispred »Lamine« džamije, i jednog hrabrog imama, kome hoću, da sa posebnim poštovanjem i pijetetom pomenem i ime, imama Mulla Ibrahima, koji stoji ispred bagera i kaže« džamiju ćete srušit , ali samo preko mene, mrtvog« I nijesu je uspjeli srušiti, opstala je ostala i danas služi svojoj namjeni, upravo zahvaljujući ovom hrabrom čovjeku.
Međutim, džamija »Meraja« nije imala takvog imama, niti je iko tada mogao odbraniti. Komunisti su ugrabili momenat, kada je ona bila zatvorena zbog oronulosti, i veoma brzo su donijeli riješenje o njenoj nacionalizaciji . Nesvatlivo, »nacionalizovati« vjerski objekat, dakle džamiju i njenu okolinu, i mjesto koje je neko poklonio gradu i Islamskoj vjerskoj zajednici. Tako će ostati zapisano da je te 1968 godine srušena i uklonjena jedna džamija koju je neko izgradio u svojoj mahali, kako bi se u njoj vršili vjerski obredi i klanjao Namaz . Umjesto da se renovira i sačuva, stigao je bager i ona je nestala , ali je ostala u sjećanjima još uvijek živih ljudi koji su u njoj klanjali, ali i na nekim fotografijama..Ubrzo nakon toga počinje da se gradi famozna autobuska stanica, koja nakon desetak godina nestaje u zemljotresu ..
Danas se na njenom mjestu nalazi nekoliko lokala i radnji i parking , gdje se uglavnom nalaze automobili, koji traže nove kupce. Više nema džamije, ali postoji nada da će se ona božjom voljom, kao i ona na našem Pristanu opet uzdignuti, i da će se sa njenog minareta ponovo čuti glas mujezina. Nikad se nezna.Turbeta koja se nalaze u njenoj blizini i groblje, su opomena svima onima koji bi morali da razmisle o prolaznosti ovozemaljskog života. Veliki Imami koji su klanjali u ovoj poznatoj džamiji, Malić Pulti, Said Bojku i Jakub Mila i mnogi drugi koji su u njoj klanjali, tek tada bi našli svoj pravi mir. Ne bi bilo dobro, da se novim urbanističkim planovima ne razmišlja i o džamiji na njenim temeljima. Islamska vjerska zajednica Ulcinja kao sastavni dio Mešihata islamske vjerske zajednice Crne Gore, bi morala preduzeti korake na povraćaju svoje imovine.
To je prvenstveno dug prema čovjeku, koji je dao sredstva i podigao džamiju, ali i dug, prema svima onima koji su klanjali u njoj namaz. Bio bi to pravi civilizacijski korak ka Evropi, pravi korak jačanja, suživota u jednoj multikonfesionalnoj zajednici, kao što je ova naša ovdje u Ulcinju.Takav korak bi pozdravili svi dobronamjerni ljudi širom Planete..bio bi to samo dokaz pravog puta naše zemlje prema evropskim integracijama.

Ulcinj, 2012. Ismet KARAMANGA –  Dali Lazoja Facebook