Kod nas u Ulcinju, na »Pristanu«, na jednom od najljepših šetališta na našoj obali , godinama se »vikendom« ponavlja jedna pojava koja je rijetka , posebno se tako nešto ne srijeće na mjestima koja se nalaze na obali mora, jer su šetališta mjesta okuljanja i opuštanja, i duše i tijela. Nažalost, vikendom se kod nas u Ulcinju, to šetalište pretvara u nešto sasvim drugo. Neznam dali smo mi posebni, ali, ovo je zaista rijetkost. Očigledno je, da je ovo uticaj i promjena vrijednosti, svega i svačega, posebno u zadnjih dvadesetak godina.

Na Pristanu se u normalnim uslovima, kada nije turistička sezona, uglavnom srijeću i viđaju više puta dnevno jedne te iste ličnosti. Mi koji tu živimo i poneka grupa penzionera sa sjevera, kaja nam otvara turističku sezonu, i tu više nema ničega interesantnoga. Međutim, vikendom je zaista drugačije. Zbog toga je vrijedno zabilježiti ovu pojavu, kako bi možda Lokalna vlast, uz asistenciju onih koji su plaćeni za red i mir, konačno svemu ovome stala na kraj, i naše šetalište oslobode od automobila i modernih” kauboja” Da je ljeto, bile bi normalne i velike gužve, i svakojaki kič, i sve što prati takve pojave . Ogroman broj gostiju, »dileri« , » taxisti«, mnogo neukusa i slično, sve bi to bilo normalno i karakteristično za nas, ali sada…

Mislim da je pravi naziv za ovakvu pojavu »Auto rodeo« i ubijeđen sam da će se mnogi složiti samnom. Na stotine automobila, se u popodnevnim časovima »spušta« prema Pristanu. Izgled nekih vozila je zaista teško i definisati. Vozila se uglavnom kreću po promenadi ili trotoaru na samo 300 m. dugom šetalištu. Dok jedni prolaze da bi bili viđeni ili da bi vidjeli, oni drugi, »hrabriji« se uglavnom i parkiraju po kolovozu i na trotoaru. Tako da za pješake, majke sa djecom i ostale, skoro da i nema mjesta. Dakle na našem šetalištu, pored »Male plaže gdje bi po ” ljudskim i Božjim zakonima”, moralo biti mjesto rezervisano za majke sa djecom, mlade i stare, dešava se ovako nešto, i zaista je pravo čudo da još uvijek nije niko nastradao. Svuda u svijetu, pa i u našem bližem okruženju se tako nešto sankcioniše. Kod nas u Ulcinju, uz blagoslov Lokalne vlasti, i »inertne policije« izgleda da je tako nešto sasvim normalno. Ovo se očigledno godinama toleriše i dozvoljava, jer nema drugog objašnjenja. Zaista se sve ovo dešava pod pod budnim okom, skoro uvijek, samo jednog policajca. Naravno, on je najmanji krivac jer je njemu to sastavni dio službe, odnosno »beneficiranog« staža. Bez mnogo napora kontroliše sve, s obzirom da je ovo mirna, pitoma i multikonfesionalna sredina, tako da se neke druge stvari , »koje bi narušile javni red i mir« ne dešavaju.

Ali i u tom moru svega i svačega, odvaja se po neki detalj iili neka karakteristična ličnost.

Mnogi Ulcinjani ga znaju, i rekao bih, dive se jednom starijem čovjeku, koji svakodnevno silazi do Pristana. Dive se i čude njegovoj vitalnosti. Nosi karakterističan štap, koji i ne služi svojoj svrsi, jer uglavnom mu služi kao ukras, hoda uspravno, i u ruci uvijek drži nezapaljenu cigaretu. Kaže da više od dvadeset godina nije zapalio cigaretu. Ja se ne usuđujem da ga nazivam starcem, čak i ovdje bez obzira što će skoro napuniti devedesetu.

Latif Čaushi je i u tim godinam markantan i vitalan, lijepo obučen, i uvijek svježe obrijan. Zaista tako i izgleda. Kaže da nema više drugova i prijatelja, jer su uglavnom svi u »Meterizima« i na »Pinješu«tako da uglavnom dok pije kafu, sjedi sam ili sa mlađima. Na Pristanu je uvijek u »Marineru« . I ja ponekad naiđem i često ga propitujem o nekim stvarima i događajima…Razmišljam da napišem par redaka o ovom, svakako interesantnom čovjeku..

Njegov dug i interesantan život to svakako zaslužuje, zaslužuje da ostane zapisano za mlađe generacije… Danas su se promijenile vrijednosti, ali ko zna, možda će jednom neko ipak, svatiti ovo vrijeme i njegove promjene… Latif voli da priča. Rado se sjeća događaja i ličnosti koje su obilježili ovaj grad i njegovu istoriju, posebno nakon drugog svjetskog rata, pa do današnjih dana. Sa posebnim zadovoljstvom sjeća se, i priča o počecima našeg turizma 70 i 80 godina prošlog vijeka, onog zlatnog vremena našeg turizma. Sjeća se prvih početka, dolaska stranih gostiju …Priča sa nostalgijom o tim sretnim zlatnim vremenima.

Volio sam, kaže Latif hotel«Jadran«, njegovu terasu, bar, i strane goste,.. Bože, kad samo pomislim na ta vremena, i kakva me sada tuga obuzima dok gledam mjesto na kojem se “Jadran” nekad ponosno uzdizao. Priča lijepim i čistim jezikom, razgovjetno i jasno, albanskim ili crnogorskim, svejedno. Ja bih rekao, da je i posao koji je dugo obavljao, i u Solani “Bajo Sekulić”a i u “Prvoj osnovnoj”, mnogo na to uticao. Bio je uvijek činovnik ili knjigovođa. Mora se priznati da je Latif često bio i na mjestima, gdje su se donosile i važne odluke u životu grada, i građana Ulcinja. Čak sam jedno vrijeme i bio najmlađi član izvršnog odbora partije kod nas, kaže Latif, takvo je bilo vrijeme.

Dok priča o svom dugom životu, kaže da je to dug period, ali se on sjeća se svakog detalja. Bio sam sudionik u mnogim događajima, posebno onim političkim. Bio sam u URSOVIM sindikatima, pa član komunistačke levice, i naravno, zbog toga sam i snosio i konsekvence.

Latif posebno izdvaja 1943 god. kada je i » prošetan » i do »Mamule«. Bio sam, kaže Latif, jedno vrijeme deportovan i interniran, i lako sam mogao, zbog svojih političkih ubijeđenja da završim i na »Golom otoku«. Međutim, imao sam i sreću, a i jake prijatelje, pa mi je čak preko veza dat i »Generalni Pasoš Albanije«, tako da sam uspio da dođem kući. Preživio sam i bombardovanje »saveznika« 1943 god. pri čemu mi je poginuo i brat Ilijaz, koji se nalazio na samo par koraka udaljen od mene. U tom suludom bombardovanju Ulcinja, pri čemu je učestvovalo šest aviona naših »saveznika« poginulo je više od 70 nedužnih građana Ulcinja. Grad se uglavnom selio po selima gdje je bilo mirnije i sigurnije. Bila su to teška vremena, sjeća se Latif.

Ali i to je prošlo. Poslijeratna obnova zemlje, uticala je na jačanje međunacionalnih i međukonfesionalnih veza, posebno je to bilo karakteristično kod nas u Ulcinju. Taj međunacionalni sklad je uvjek njegovan. Ja sam dao svoj skromni doprinos, i izuzetno sam ponosan na to. Drago mi je i radostan sam zbog toga, jer i danas u nezavisnoj Državi Crnoj Gori je to najveća tekovina u našoj multikonfesionalnoj i multietničkoj sredini. Sretan sam, što ni ovi zadnji suludi ratovi 90 g. prošlog vijeka, koji su razorili i uništili jednu veliku zemlju, nijesu uspjeli da poremete te odnose. Zbog toga sam miran i srećan, i vjerujem da će i moj duh, i onda kada budem prestao da postojim, naći i imati svoj mir.

Sa posebnim pijetetom i nostalgijom sjeća se nekih svojih drugova, sa kojima se družio u mladosti, a i kasnije. Pominje Bedrija Elezagu, kaže da je bio » lijep i zgodan mladić« koji je studirao u Skoplju i koji je bio tako veseo i vedar. Lijepo je svirao harmoniku, sjeća se sa sjetom Latif… i nastavlja da priča o njegovoj tragičnoj sudbini…Pominje i Redžepa Abazovića, sa kojim je išao u školu, a i mnoge druge.. Izgleda, da sam ja jedan od rijetkih koji još uvijek hoda po ovoj Planeti. Nijednog ne zaboravljam, i sa posebnim pijetetom razmišljam i govorim o njima, kao da su još tu.

Prije nekoliko godina napustila ga je žena. Bila je to jedna izuzetna dama koju su svi cijenili i poštovali u Ulcinju. Latif se sjeća svih momenata zajedničkog života i njen odlazak je u njegovom životu ostavilo veliku prazninu. Bez obzira na svu pažnju kojom me obasipaju u kući, moja supruga mi jako puno nedostaje. Bila je, kaže Latif, plemenitog roda Ramusević sa Berana.

Njen otac Zaim Ramusević, ostao je upamćen u Ulcinju, kao prvi čovjek koji je imao kočiju i konja«Vranca«. Svakako vrijedi zabilježiti da je on prevozio radnike do solane ali i po gradu. Nama je ostalo u sjećanju, njegov ulazak kočijom u Stari grad jer je za ono vrijeme to bila prava atrakcija. Jedino je to uspjelo Zaimu i njegovom »vrancu« , i ne samo da je prošao, već se i prošetao glavnom ulicom. Za istoričare je to samo jedan u nizu dokaza, da je u vrijeme duge Otomanske vladavine od 308 god. Bećir beg, Dizdar grada, zaista i organizovao »konjske trke« među drevne zidine Starog grada. Ostalo je u narodu sjećanje da je Bećir beg bio veliki ljubitelj konja..

Još samo par riječi o »Vrancu« . Bio je to izuzetno dresiran i pametan konj, tako da je ostalo i danas puno priča i zgoda njegovog ponašanja po Ulcinju. »Vranac« je bio izuzetan dobro dresiran, tako da je samo slušao komande Zaima. Znao je čak da otvara slavine, da pije vodu sa česme, i mnogo štošta zanimljivog je bilo vezano za osobine ovog izuzetno rasnog konja.

Danas Latif živi sa sinom i njegovom porodicom u svojoj kući u naselju »Meraja«. Više od dvadesetak godina uživa u zasluženoj penziji. Pomalo čita novine, i zna sve šta se dešava u svijetu politike, posebno kod nas. Na moje insistiranje, da da svoj komentar »obećanjima« datim građanima Ulcinja, od strane Vlade republike Crne Gore, prije i poslije »Referenduma«, ostaje nijem. Glasao sam za nezavisnu Državu Crnu Goru , jer volim ovu zemlju. Ipak kaže Latif, naš grad je unazađen i nijesam zadovoljan, što ne znači da je samo Republika Crna Gora za to kriva. Veliki dio krivice za to snose i naši ljudi, političke partije i njihovi lični i nteresi.

Ja sam nostalgičar i siguran sam da se bolje i ljepše živjelo u onoj zajedničkoj nam velikoj Jugoslaviji. Ulcinj je tada bio velika i poznata turistička destinacija. Sjećaš li se, podsjeća me, koji sam ti hotel na početku razgovora pomenuo… »Jadran«..vidiš li ga gdje. I još nešto da dodam, za one koji će možda jednom pisati o počecima našeg turizma. Kada se gradio hotel »Koop« koji je kasnije nazvan hotel«Galeb«, na njegovom otvaranju su bili najveći zvaničnici bivše Jugoslkavije,. Bio je ministar saobraćaja Dr. Spaho, mislim da se tako zvao, i to je samo jedan od dokaza kakav je značaj i kakav je ugled uživao naš grad .

Mnogi naši građani su učestvovali u njegovoj izgradnji, između ostalih i moja tri brata. Nema više ni »Galeba«..nema onog pravog turizma. Ipak, moramo se nadati da će se izgraditi i »Galeb« i mnogi drugi hoteli i da će možda i naš grad kao kakav« fenix« ponovo zablistati .

Možda ću i ja ponešto još doživjeti i ugledati, ako ne oddavde onda »odozgo« ko zna, kaže Latif uz osmjeh.

Rastajem se od ovog vitalnog i vedrog čovjeka, opet ga ne smijem nazvati »starcem«, zaista ne izgleda tako. Ja se nadam da ću ga još dugo gledati na Pristanu, ili u »Marineru«. Mislim da je lijepo, zbog nas samih, ali i zbog generacija koje će doći iza nas, pisati i sjećati se ljudi kao što je Latif Čaushi. Oni su bili svjedoci jednog vremena, koje je prošlo i koje se neće vratiti, ali vremena koji je dio naše prošlosti , naše kulture i i naše istorije.

Ulcin, april 2012.

Ismet KARAMANAGA