Danas se g. Refik Molabeqiri preselio u ahiret. Vijest o njegovoj smrti ubrzo se prenijela  gradom gdje je  on  provodio svoje posljednje dane…Ovaj tihi i nenametlivi čovjek ispraćen je od velikog broja sugrađana na svoj vječni počinak  u mezarju na  Meterizima. Sa posebnim pijetetom i poštovanjem ispraćen je ovaj doajen našeg turizma na svoj vječni počinak. Bio je to tužan ispraćaj, ali i rukavice i kravata su  van svake sumnje i doprinijeli da s pravom ostane upamćen kao »doktor iz Albatrosa« Refik će van svake sumnje biti uzor generacijama turističkih radnika ne samo Ulcinja već i šire.

Refik Mollabeqiri “Doktor iz Albatrosa”

  Hotel “Albatros”u srcu borove šume je godinama mamio i privlačio hiljade turista iz zemlje i iz inostraqnstva. U ona stara zlatna vremena našeg turizma, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka, svaki kutak ovog prelijepog zdanja, uklopljenog u nesvakidašnji ambijent, pivlačio je svojom magičnom ljepotom. Ne samo oni srećnici koji su imali tu privilegiju da uživaju u jednom opuštanju i duše i tijela, već i svi oni ostali, kojima je bio cilj, samo da prošetaju borovom šumom, do hotela “Albatros”.

Nikada ne znate koje je doba dana ljepše, dok sa terasa hotela “Albatros” posmatrate more i horizont. Dali su to jutra, kada se miris borova pomiješa sa mirisom soli i mora, ili su to možda zalasni Sunca, koje polako zaranja u dubine mora u prelijepim purpurnim bojama, kao rijetko gdje drugo na Jadranu. Možda je za neke najljepše doba noć, kada se tamne sjenke borova odslikavaju u fluoroscentnom sjaju u more preliveno mjesečinom, ili tamom. Uvijek je lijepo i ugodno u ovom čarobnom ambijentu.

U takvom ambijentu je radio gospodin Refik Molabećiri, koga su zbog bijelog mantila i uvijek elegantnog izgleda, iz milošte zvali Doktor.
Ovaj markantni čovjek je bio doktor, ali rekao bih, doktor nauka u kulinarstvu. Čovjek koji je dostigao sve u kulinarstvu. Vrsni poznavalac, Italijanske, Španske i posebno Francuske kuhinje. Dugo godina je bio šef kuhinje u ovome, nekada elitnom hotelu i van svake sumnje, njegovo će ime ostati upisano zlatnim slovima u turističkoj enciklopediji našeg grada. Ona će svakako biti pisana, jer onaj turizam i ljudi koji su ga stvarali, i bili akteri u svemu tome,  i moraju biti upamćeni za generacije koje će doći poslije nas. Gospodin Refik Molabećiri je jedan iz plejade turističkih radnika koji su obilježili ovaj prostor i svojim radom dali veliki doprinos razvoju turizma kod nas.

Gospodin Molabećiri Refik je kao mlad ugostiteljski radnik, nakon završene škole, radio u mnogim elitnim hotelima u onoj velikoj i lijepoj, Jugoslaviji. Sarajevo je posebno ostalo u sjećanju ovom skromnom čovjeku, umjetniku gastronomije i kulinarstva. Stigao je i do Beograda gdje je uspješno radio u jednom elitnom hotelu.
Na poziv Ružda Karamanage, tadašnjeg šefa prodaje hotela”Albatros” odlučuje da se vrati u Ulcinj, i tu pod dirigentskom palicom gospodina Filipa Martinovića, nastavlja da radi.
Sa posebnim pijetetom i poštovanjem govorim o ovom izvrsnom turističkom radniku koji nakon povratka iz Australije preuzima hotel”Albatros” Imao je gvozdenu disciplinu, ali i znanje. Zamislite trio, Filip Martinović, Ruždo Karamanaga i Refik Molabećeri na čelu jednog takvog hotela, kao što je bio nekad, hotel”Albatros”. Gvozdena disciplina , ali i vrhunska usluga i personal, sa kojim bi se danas ponosio svaki hotel. Siguran sam da bi ovaj trio i danas mogao da vodi bilo koji hotel u Evropi. Nakon raspada Jugoslavije i suludih ratova na ovim prostorima, dolazi do pada našeg turizma, koji se posebno odražava u vremenu tranzicije, kod nas u Ulcinju.
Uvodi se stečaj u” Ulcinjskoj rivijeri”..neki se hoteli rasprodaju, a neki nestaju, ruše ih neki bezdušni ljudi..i tako nestaje turizam i ugostiteljstvo grada koji je nekad participirao, sa 40 odsto turističkog prometa Crne Gore. Danas participira sa samo osam odsto, između ostalog i zahvaljujući “maćehinskom” odnosu Republike Crne Gore prema ovom narodu i ovom gradu. Naravno, svemu tome veliki doprinos daju i naši, nesposobni ljudi i političari, koje nam vlast postavlja da se brinu o nama i našim životima.

Danas se hotel “Albatros”još uvijek ponosno uzdiže među stoljetnom borovom šumom, ali “tužan” i prazan. Onaj personal, i ne samo iz “Albatrosa”, je nestao po inostranstvu, ili prodaje cigarete po kioscima.” Albatros”, kažu da su ga kupili neki “Rusi”koji se inače i ne bave turizmom. Ali ko zna, možda i on čeka bagere, da bi nestao kao hotel” Galeb”, kažem gospodinu Refiku Molabećiriju dok evociramo uspomene, na ona stara lijepa vremena. Radili smo zajedno i u srednjoj školi, gdje je ostao upamćen kao vrstan predavač i pedagog ugostiteljstva, i mora se priznati ostao upamćen po vječitoj eleganciji. Uvijek u odijelu i kravati.
Danas je na Floridi u SAD, gdje uživa u zasluženoj penziji. Dođe ponekad da vidi svoj rodni grad i svoje korijene. Sreo sam ga u društvu svog mlađeg brata Avda , koji je i sam vrstan ugostiteljski radnik i koji je bio konsultovan za Meny, povodom dolaska, i posjete bivšeg predsjednika Klintona Kosovu.

Ismet Karamanaga