Na samo dvadesetak metara od Male plaže, na jednoj od najljepših lokacija Ulcinja, sa pogledom na Stari grad, nalazi se jedna od “najljepših” kuća kod nas. Najljepših sam namjerno stavio pod navodnicima, jer ona je danas, toliko zapušteina i zapostavljena, tako da ju je teško nazvati “najljepšom”. Međutim, kada je izgrađena dvadesetih godna prošlog vijeka i još nešto kasnije, kada joj je nadograđeno jedno krilo, zaista je bila najljepša i najatraktivnija. Na fotografiji, prije 1930 godine, se jasno vidi kako pored “Džamije mornara”, krasi ovaj dio Pristana i Ulcinja. Jedan od najpoznatijih humanista iz Ulcinja, pokojni Joko Zec, je ovu kuću kasnije zavještao, zdravstvenoj službi Ulcinja.

Dakle, kuća je trebala biti u službi zdravstva Ulcinja, i ona je dvadesetak godina i služila toj namjeni. Na samoj kući postoji i mermerna ploča sa natpisom ” Ovu kuću poklonili su opštini Ulcinj za zdravstvene svrhe Joko i Agripina Zec rođena Lohin. Ulcinj, 20 juna 1957. god.” Zadužbina porodice Zec, dakle ova prelijepa zgrada, je služila za potrebe zdravstva do 1976 godine, kada se preseljenjem zdravstvenih službi u novoizgrađene objekte, prepušta zubu vremena. Uostalom, zbog društvene nebrige prepuštene su zubu vremena i propadanju, i ostali značajni objekti naše istorije i kulture, kao što su Pašina kuća i Beledija. Ja sam i o tim objektima naše kulture i naše prošlost, i pisao i ranije, tako da danas samo podsjećam na naš nivo odgovornosti, na nivo ljudi koji brinu, odnosno” ne brinu” o nama i o našim kulturnim vrijednostima.

Očigledno su se vrijednosti, toliko promijenile, tako da ovi ljudi to i ne razumiju, pa zbog im se malo i može oprostiti, ali ne sve. U ovom slučaju, dakle o zadužbini porodice Zec, se radi o tome da ovdje danas postoji živi legalni nasljednici, koji s pravom traže da im se kuća vrati. S obzirom da se kuća već više od 30 godina ne koristi za zdravstvene svrhe, zašta je i bila donirana, mišljenja sam da ju je potrebno vratiti zakonitim vlasnicima, porodice Zec. Isto tako, mišljenja sam da se u ovom slučaju, ne radi samo o jednom neodgovornom ponašanju kompetentnih organa opštine, koji su dozvolili da se kuća, prepusti zubu vremena i nebrizi, već i o nepoštovanju jedne izuzetno humane oporuke darodavca, o namjeni ovog objekta. I još nešto, nezamislivo je, da se čak nakon katastrofalnog zemljotresa 1979 godine, ne renovira, ili ne obnovi ova prelijepa kuća, i ako je bilo para za sve ostale objekte, privatne i društvene. Dakle, ovakva nebriga i neodgovornost je teško razumljiva, čak i laicima, koji se na raznim sudskim procesima, trude da ospore pravo da se kuća vrati, jedinim i pravim zakonitim nasljednicima, porodice Zec. Ja se naravno, ne miješam u sudske postupke i procese, ako i postoje u ovakvim slučajevima, ali mislim da sudovi i sudije, ma koliko bili pod uticajem društva i institucija sistema, ipak bi morali da se pozivaju na logiku i razum.

Ako danas, prođete, pored ove kuće, posebno noću, imaćete osjećaj da se krećete na nekoj lokaciji, gdje se snimaju horor filmovi. Kuća izgleda sablasno, bar ovaj dio gdje je nekad bio Rengen. Sve je obraslo u neko divlje zelenilo, tako da se ni balkoni više ne mogu raspoznati..Pola krova kompletne zgrade je porušeno, mjesta gdje su nekad stajali prozori su pokriveni nečim što se ne može ni opisati, dok balkon, nekim čudom još uvijek visi, dok vrata na balkonima su zatvorena, iako je sa unutrašnje strane, pravi ambis. U krilu zgrade koje je kasnije nadograđeno, još uvijek neko stanuje i ono se koliko toliko i održava. Zgrada se nalazi u ulici “Dr. Marka Popovića” , čini mi se tako zvala, ova mala uličica. Tom ulicom je i danas moguće silaziti sa Pinješa, stepenicama do Pristana, dok jednim dijelom pored zgrade se može sići i do Potoka.

Naravno, ja sam prošao i noću i danju tom ulicom, kako bih slikao zgradu. Posebno sam bio iznenađen nebrigom, službi gradske čistoće, jer toliko je ta ulica prepuna smeća, tako da ja ne preporučujem bilo kome da tuda prođe, pogotovu noću, jer nije ni osvjetljena. Moguće da ta gospoda i ne znaju da ta ulica i postoji, ko zna. U svakom slučaju, tužno je da se ovakve stvari dešavaju kod nas, da, na samo desetak metara od Male plaže, na samo par koraka, od nekad, najljepšeg šetališta na Jadranu, postoji ovako nešto. Mislim, da dijelim mišljenje većine građana ovog grada, da se ova zgrada mora vrati zakonitim nasljednicima, jer jedino bi se na taj način, u nju i vratio stari duh Pristana, a i život u njoj. Mislim, da šira društvena zajednica to duguje, humanisti i čovjeku, koji je kuću donirao zdravstvu i društvu iz najboljih humanih razloga.

Ismet Karamanaga Facebok