Miki- Mićo Kočović sa svojim ulovom.. Miki je vrhunski ribar, u to nema sumnje. Svi Ulcinjani manje više, prepoznaju njegova, karakteristična kolica, u kojima se nalazi pribor za ribolov, rezervoar i slične potrepštine, koje su neophodne na moru.. Skoro svakodnevno kreće sa naše Kaceme , svojom malom barkom, prema pučini. Njegova barka je zaista mala, ali, sada je modernija, ima brz motor, opremljena je raznim priborom za ribolov, štapovima, harpunima, karubom i slično. Ja ga često srećem na moru, i često ga fotografišem. Svi oni, koji su skoro svakodnevno na moru, prepoznaju Mikija, po načinu na koji sjedi u čamcu.

Naravno, uvijek očekuju da Miki nešto i ulovi. Miki je vrstan poznavalac mora i njegovih ćudi, prati strujanja, galebove. Galebovi, instinktivno prate velike ribe grablivice, jer one uglavnom jure jata sitnijih riba, sardela i slično, kojima se oni hrane. U tom lancu ishrane na moru, upadne ponekad i čovjek, koji se nalazi na vrhu te lestvice. Međutim, taj čovjek mora biti vrstan poznavalac i mora i ribe, i mora manje, više tačno da odredi sebi mjesto , gdje se nalazi u tom lancu. Naš narod ne kaže slučajno da riba ima”rep” i da ju je teško uloviti. Da bi ste je ulovili, morate imati strpljenje, opremu i naravno, morate znati mjesta, i imati vještinu i osjećaj. Miki ima sve to, i zna, i ima osjećaj za ribu.

Skoro uvijek, kada se vraća sa ribolova, na njegovim kolicima se vidi po neka kvalitetna riba. Bramcini, lice i druga kvalitetna riba je često na trpezama , gostiju visoke platežne moći, u raznim restoranima duž naše obale, a koju Miki lovi na našem aqutorijumu. Miki je inače miran, skroman i nenametliv čovjek. Potiče iz poznate porodice Kočovića sa našeg Pristana, koji su se manje više svi bavili ribolovom, između ostaloga. I Miki ima te gene, s tom razlikom što je on, rekao bih, usavršio i objedionio sve te osobine svojih predaka. Voli more, barke i brodove i sve ono što se dešava na Pristanu. Ja ga znam, dok je još bio mali , uvijek je bio tu na Kacemi, kao uostalom i svi njegovi vršnjaci, koje nijeste nikad mogli otjerati, voleli su da skaču i da se kupaju pored čamaca. Danas, kada više nema naše Kaceme, koja je sada pretvorena u jedan veliki “jakuzzi”, osjećamo koliko nam i te scene na našoj Kacemi nedostaju. Svi mi, pa i Miki smo tu naučili plivanje, naučili ljepotu i ćudi mora.

Ali da se vratim današnjem ulovu. Ja se ne sjećam da sam ikada vidio toliku tunu.Kao mali, sjećam se da su naši nekadašnji ribari često lovili slične ribe, pa i tune, ali ne ovoliko veliku. Svi smo mi, ranije, pa i kasnije u zlatna vremena našeg turizma, željno očekivali povratak ribara sa bojane, ali nikada nijesam vidio toliku, tunu, bar ja se ne sjećam.Vjerovatno će me Hašim Derviši ili neki drugi ribar sa Pristana i demantovati, ali ja se zaista ne sjećam. Današnji ulov je bila čuvena, Plavorepa tuna ili na engleskom,”Bluefin tuna” kaže Stiv- Šefko Išmaku, najboli poznavalac ribe kod nas Za informaciju čitaocima Šefko se u dalekoj Australiji mnogo godina, bavio profesionalno ribolovom, na okeanu, pa na osnovu toga se može smatrati najkompetentnijom osobom. Naravno, narod danas čita i na internetu o svemu, pa i o ribi, ali nije isto to vidjeti i doživjeti.Danas je za sve nas koji smo se našli na našoj Kacemi, bio pravi doživljaj vidjeti, tako silnu i moćnu ribu. Mnogobrojni turisti, njihove kamere, mobilni telefoni su danas bili svjedoci ovako prelijepog i kvalitetnog ulova. Mnogi su zapitkivali, komentarisali i naravno, bilo je i onih pitanja koja se graniče i sa humoromi svime onim što golica maštu, znanjje, pa i neznanje i nepoznavanje mora i života u njemu. Sjećam se jedne rečenice, jednog turiste, koji je i gledao ali i pipao veliku tunu, komentarišući pitanjem ” jeli koža od plastike”. Bilo je dosta sličnih komentara, ali uglavnom se sve svodilo na divljenje, prema čovjeku koji je ulovio ovakvu kapitalnu ribu, ali i divljenje prema ulovu.

Velika Plavorepa tuna je delikates, koji na svjetskim pijacama, ima veliku vrijednost i lovi se po svim morima i okeanima. Kod nas je rijetka, doduše zaluta ponekad, kao ova danas, i srećom naišao je Miki, koji je i zaslužio ovakav ulov. Miki ne voli puno da priča, nije htio ni novinare ni lokalnu TV, i ako sam ja insistirao. Meni je ispričao, kakvu je divovsku borbu morao da vodi, sam na moru sa ogromnom tunom, i kaže da je morao pozvati Aliju, koji je lovio nešto dalje sa svojim ocem. Kada je on došao, pomogao mi je da je izvučem i ubacim u čamac, bio sam potpuno iscrpljen. Rekao bih, kaže Miki, da smo oboje bili na kraju snaga i ja i riba. Dok smo sjedili u kafiću, na samom pristaništu, masa znatiželjnika i prolaznika je neprekidno zapitkivala, komentarisala i želela da se fotografiše pored velike Plavorepe tune. Telefoni su počeli da zvone, mnogi restorani duž obale su saznali za tunu, i naravno svi oni koji mogu sebi i svojom gostimai i da priušte, ovako kvalitetnu ribu su tražili i raspitivali se za cijenu i veličinu. Vjerujem da je ova Plavorepa tuna težila negdje između 70- 80 kg, po slobodnoj procjeni. Neznam, kada i kome je Miki prodao ovu prelijepu ribu, ali ne sumnjam da je ubrzo našla kupca. Uopšte ne sumnjam, da će se naći, ako se već nije našla, na trpezi nekog eksluzivnog restorana u Budvi ili negdje drugo na obali. Potpuno sam siguran, da će u njoj uživati, neko od našihi “vrlih” političara ili parlamentaraca iz Evropske unije, koji dolaze da nas tiješe i pripreme put ka Evropskoj Uniji.

Njima se uostalom i nudi mnogo što šta vrijednog i lijepog kod nas, kako bi u svojim izvještajima pozitivno pisali o nama, i na kraju napisali kako smo mi najbliži Evropi., ali da moramo još malo da poradimo na nekim sitnicama. Mićo- Miki Kočović je danas bio zadovoljan. On je inače miran i skroman čovjek, ne voli da se hvali, i ako zaslužuje sve pohvale. Ovaj ugriz repa, na fotografiji je samo odraz njegove hrabrosti da se i dale hvata u koštac, sa ovako velikim izazovima, kao što je Plavorepa tuna…. Ja mu i dalje želim mnogo sreće u na moru, mnogo kvalitene ribe i naravno, često ga savjetujem da ne ide sam, ili da se bar ne udalji previše prema pučini. Moram da napišem još jednu rečenicu, kako bih nekima sugerisao da se mogu ugledati na Mikija..Riba se može loviti i na način kako to radi Miki.

Podsjećam da sam jedno vrijeme radio kao vodič ” Yugotursa” na Adi na Bojani, i da je tamo godinama dolazio jedan gost iz Beograda, koji je odmor plaćao ulovom ribe. Bio je toliko dobar, da je lovio po potrebi kvalitetnu ribu na ušću Bojane, i to onoliko koliko mu je bilo potrebno da plati boravak na Adi. Mićo me podsjeća na njega, ali se moraju stvoriti uslovi, da se naš aquatorijum zaštiti i sačuva, za Mikija i njemu slične. Kad tad, moraćemo i to da uradimo, inače Evropa će nam biti daleko, bez obzira na njene parlamentarce i izaslanike…

 

Ismet Karamanaga Facebook