-Živio kralj, čika Mašane – vikala su djeca za njim.
-Živa bila, djeco, Bog vas čuvao – odgovarao je.
Znala se cijela čaršija zabavljati na račun Mašana, posljednjeg kraljevog privrženika. Niko nije pitao o kom se kralju radi, niti razloge što ga Mašan, penzionisani solanski vodar, toliko voli, da to ne taji, da se usuđuje prkositi komunističkim vlastima. No, nije ga ljubav prema kralju nešto posebno koštala, nije mu se zamjeralo, niti ga je ko što propitivao. Jednostavno, znalo se, kad sretneš Mašana nazdraviš ‘njegovom’ kralju, a on zahvalno – da je u ne znam kakvom poslu – otpozdravi, i ideš dalje, bez razmišljanja.
Vide ga besposličari gdje ide uz pazar, onako nezgrapan i krakat, pa se razmjeste po desetak metara daleko jedan od drugoga i svaki će:
-Živio kralj!
-Živ bio, živio sine – otegnuto je Mašan odgovarao, da bi već stigao do sljedećeg koji bi ga isto pozdravio, a on isto otpozdravio. I tako, duž cijele čaršije. Dokoni su se zabavljali, šalili se bez zlobe, a on se nije ljutio, mada je, bez sumnje, znao za njihovu igru.
Niko u komšiluku nikada nije čuo da je na Stanku, svoju ženu, podigao glas. Ni ona na njega. Nisu imali djece, pazili su jedno drugo, tako već skoro pola vijeka.
Mašan je volio kralja, pazio Stanku i živio za parangalje, kako je govorio. Radilo se, u stvari, o tunjama, nedugom najlonskom kanapu sa velikom udicom na kraju. Lovio je divljač, gruje i murine, pa je dvije – tri pede do udice vezivao parče bakarne žice, jer je često nalazio pregrižene parangalje. A udice Mašanove bile su priča za sebe. Nije volio one manje od pola njegovog dlana, a dlan mu je bio, fala ti Bože, ko pirajka za pranje robe.
-Il’ ću je lovit da valja, il’ nek’ se ne kači – bilo je njegovo pravilo. Velika udica, velika ješka, velika riba, vjerovao je i toga se držao. U prvi mrak polagao je u usjeke između stijena tri tunje, ni jednu više.
– Kako, jadan čovječe, toliki posa’ činiš, po dana moraš ‘odit do tvojih krša rad’ samo tri udice – svak mu je govorio. A kako mu neće reć – Mašan je do svog lovišta, stijena između uvala Bašbuljuk i Opaljike, pješačio po skoro dva sata. Da je, barem, bila kakva staza, nego da te strah po danu proć, a ne se noću tuda lomit s fenjerom ili kakvom kržljavom baterijom.
– Kad bude moja nafaka, tri parangalja će me napunit, samo da mi se okrene, vidjećete vi- tiho je odgovarao Mašan.
Te jeseni imao je nekoliko dobrih gruja i murina, a jedne večeri izvadio je i crnu korbu, od preko dva kila. Udica joj se bila zabila u škrge, dok je čupala bukvu s nje.

Uznemirila se Stanka jedne vedre, kasnojesenje noći što ga još nema – već je prije sat vremena običavao biti kući. Uzvrćela se, ne drži je mjesto. Ode kod Halila, prvog komšije, te mu se potuži. Halil se uozbiljio, zna da Mašan iz čista mira ne mijenja svoje regule. Nego, da umiri Stanku, pozva je da uđe, da popije čaj, ima i pečenih koštanja, sa’će Mašan. Ali, prođe još jedan sat, a Mašana i dalje nema.
Izađoše u dvorište, zure u mrak – gdje ga tražiti, ne ide svake noći na isto mjesto. Krše prste, uznemireni, niko ne progovara.
Kad – ponoć je već bila prošla- iz mraka maslina izroni, pogrbljen i jedva se krećući, zadihani Mašan. Nema mu cegera u kome nosi tunje, nema ni baterije. Stanka tiho zakuka. Priđoše mu hitro i pomogoše da uđe u kuću. Sav izgreban po licu, koljena mu krvava, ruke ranjave, mokar, trese…
– Crni Mašo, đe si mi to pao? Znala sam, kukavna, govorila sam ti! – prekoravala je nježno Stanka.
– Ništa mi nije, sve će ovo proć, al’ se ono čudo neće vratit. A čekam ga od kad sam živ – mahao je Mašan glavom – o kakva je to riba bila, majko mila… ma, vidi, to nije bila riba, to je bio, to je bio – kralj! Kralj riba je to bio, ljudi.
Sjutradan se nije mogao pomjeriti iz postelje, sve ga je boljelo. Ostao je da leži i ležao je skoro mjesec dana. Obilazile su ga komšije, rođaci i prijatelji ribari. Neumorno je svima ponavljao svoju priču:
Namamčio je toga dana svoje tri udice i odabrao rupe u koje će ih položiti. Na jednu je udicu stavio živog merdžana, tek ulovljenog malom udicom, i bacio je između dvije isturene stijene, u duboku, tamnu rupu. Vezao je tunje za kamen, sjeo i zapalio cigar duvana. Nije prošlo pet minuta, a špaga sa merdžanom na udici se zategla k’o strijela. Spretno se dohvatio tunje, oprezno ispitivački cimnuo i krenuo da diže. Ni pomać’! Ne mrda, nema Boga da je pomakne. Taman je pomislio da mu je udica zaplela za krše, kad je tunja zašetala. Povukao je snažno, odgovor je bio još snažniji – bacio ga je na koljena, a špag obmotan oko ruke urezao se u meso. Riba je opet stala, opet je nije mogao pomjeriti. Prešao je Mašan u tri koraka preko stijena, izašao na istureni krš da proba povući s kontra strane. Ništa. Zategao je tunju koliko mu je Bog još ostavio snage i stajao tako, čekajući da umor i bol natjeraju ribu da se pokrene. Staračke noge počele su podrhtavati od napora, kanap se urezao u meso šake, na više je mjesta osjećao krv. Mrak je već potpuno prekrio obalu, čulo se samo lagano mrmorenje vode preko stijena. On je stajao visok i ukočen, neprirodno nagnut unazad, držeći zategnuti špag, držeći se za ribu!
Ne zna Mašan koliko je vremena prošlo, koliko je tako nepomičan stajao, tri- četiri sata, sigurno, kada je, odjednom, bez najave, popustio stisak špage i kada se, pod njegovim nogama, uskovitlalo more. Riba je sad snažno mlatila po površini, a Mašan je panično sakupljao špag, smanjivao razdaljinu između ribe i sebe. U trenutku kada je dva puta oko šake omotao mokri kanap, riba je krenula ravno prema dnu. Mašan je opet pao na koljena, ali uzica nije skliznula s ruke, bila je već u nju urezana. Kriknuo je od bola, još malo i poći će za ribom u more, uloviće ona njega, ali… omlitavilo je uže, riba više nije bila na njemu. Otišla je, odnijela je udicu, ubila je Mašana.
A lijepo li je bilo dok je krvavim rukama držao, dok je osjećao, dok je bar malo bila njegova, Neka je boljelo, ruke ozdrave, duša neće. I nije. Nikada poslije neće biti isti.
-Izmišlja, more, đe ima takvih riba na našoj obali? Biće pao po onim stijenčugama, stid ga je da prizna – šaputali su njegovi posjetioci, dok ih je Stanka ispraćala. Ona se nije ljutila, i njoj je cijela priča bila sumnjiva.
Kad se oporavio Mašan ni da pomene parangalje. Stanka još manje: je l’ dao Bog da ne ide…

Krajem ljeta naredne godine na Skeli se okupio veliki narod, kada se grupa podvodnih ribolovaca, Beograđana, vratila iz lova, iz pravca Bašbuljuka. U barci su imali krnju od preko trideset kila. S kraja velikih usta visilo je parče bakarne žice, a duboko u ždrijelu stajala je zarđala udica – velika ravno pola Mašanove šake.
-Mašanov kralj! – znali su odmah mještani, dok su ronioci zbunjeno gledali.
Nije se Niko lijenio otrčati da Mašanu javi da je ulovljena ‘njegova’ riba. Samo mu je, pričao je Niko poslije, nemarno odmahnuo rukom i tiho procijedio, ne pomjerivši se:
-Gledajte je vi, ja sam je već jednom vidio. Za vazda.