KATASTROFALNI ZEMLJOTRES

Nedjelja je, 15. april 1979. Lijepo proljećno jutro. Po njemu niko nije mogao da predvidi da će taj dan biti koban za regiju, da će donijeti materijalne gubitke, smrt ljudi, tragediju, da će ući u crnu hroniku, s katastrofalnim posljedicama za ovo lijepo mjesto i njegove plemenite ljude.

Tog dana, bez ikakvog osjećaja šta će se dogoditi, u rano jutro zajedno sa stri- nom Aišom, krenuli smo autom za Risan, u posjetu njenom hospitalizovanom bratu Rizi I. Seloviću. Kod česme u Brajši, vidjeli smo Smajla Sumovića i Nadžiju Paljević, oboje iz Suma. Rekoše da idu u Meljine, u posjetu oboljelom Ljami. I oni su pošli s nama. Prošli smo Kotor, Dobrotu bez smetnji i ne slutivši šta će tek da uslijedi.

Vozeći u pravcu Perasta, desno od puta, primjetio sam kako se niz padinu kotrlja kamenje i pada na cestu. Pomislio sam na obični odron i gledao kako da ga izbjegnem, ali uzalud. Padalo je ono sve više i potpuno blokiralo moju stranu puta.

Bilo je 7:20 sati. Iako je moja strana ceste bila pokrivena kamenjem, ja nije- sam stao. S mnogo teškoća vozio sam po drugoj traci do ulaska u Perast. Dalje se nije moglo. Put je bio blokiran prevrnutim stubovima i kablovima. Reklo bi se da su vani svi žitelji tog mjesta, odjeveni i u pidžamama. Tada sam shvatio šta se dogodilo.

Zemljotres, zemljotres! Bile su jedine riječi koje su se čule u tim trenucima. Osim spontanih drhtanja, na licima uplašenih ljudi, nijesam primijetio povrede. Oni snažniji, odmah su se angažovali na uklanjanju stubova i kablova da bi prvom autu, mom fići, omogućili prolaz kroz njihovo naselje u tim vanrednim okolnostima.

Krenuli smo u pravcu Risna. Put je bio pokriven kamenjem. Prvo auto koje je dolazilo iz drugog pravca bio je lokalni autobus ”Autoboke” Kotor. Iako nijesam poznavao vozača, ablendovao sam, svirao i ruku podigao da stane i pitam za put, ali on nije stao. Tek u mimoilaženju sam ga prepoznao da je to vozač Nikola, čovjek koji je u Vladimiru, unesrećio Riza, kome smo pošli u posjetu. Ubijeđen da nas je on po- znao, shvatio sam zašto autobus nije stao na moje traženje.

Uz velike muke u Risan smo stigli u 8 sati. Tu su iz kola izašli putnici da bi nastavili put za Meljine, a Aiša i ja smo pošli u bolnicu. U dvorištu smo naišli na neviđeni prizor, koji bi i u filmu izgledao tužno. Sa ulaznih vrata čuo sam glas meni upućen. Čovjek u bijelom zove, ”u pomoć!” Pošao sam sa njim do IV sprata, odakle smo iznijeli vani posljednjeg pacijenta. Svi ostali bili su u dvorištu, raspoređeni u dvi je grupe, nepokretni i pokretni. Tu je bio Rizo. S njim i Tahir Smajli Liković, iz Brajše.
Ubrzo je došao direktor bolnice dr Filip Đurašković. Njega sam poznavao od ranije. Jedine riječi koje mi je u hodu uputio bile su:
– Otkuda ti ovdje? i – Nemoj otići bez pozdrava!

Malo kasnije on je izašao i obratio se pacijentima. Počeo je da ih hrabri i sa- vjetuje šta dalje da rade. Obavjestio ih je da tu nema više uslova za liječenje i da će se nepokretni prebaciti u bolnice u Nikšiću, Trebinju i Dubrovniku, pošto su ove bli- žnje, u Meljinama i Baru srušene, a u Titogradu nije sigurno. Pokretinima je poručio da sa svojima pođu kući. Njegovo obavještenje o bolnici u Baru, mnogo me je uznemi rilo, jer mi je tamo bio hospitalizovan sin Ilir. Briga mi je bila još veća i zbog drugih posjetilaca za koje sam znao da su krenuli,a još nijesu stigli tu gdje smo mi, kod Riza.

Po dozvoli direktora, iz bolnice sam uzeo pacijente, Riza i Tahira i kolima krenuli kući. Kada smo izašli, vidio sam na istom mjestu Smajla i Nadžiju. Rekoše da nijesu mogli dalje, jer je put propao, što se i vidjelo. Više im nijesam mogao pomoći.

Putem sam vozio oprezno, jer su prijetili veliki odroni. U mjestu Žuta Greda, blizu Budve, stajao je čovjek u uniformi koji je neprekidno upozoravao:
– Kažem vam, opasno je! Stanite! Ne prolazite! A vi činite kako hoćete.

Na lijevoj strani vidjela se ispucala planina sa koje je još padalo kamenje ali ja nijesam stao. Prešli smo i tu prepreku. Rekoše nam da takvih ima još na putu, du- gom, beskrajnom. Blizu Sutomora srušilo se brdo i blokirana je cesta. Dva bagera sa obje strane bedema sklanjali su prepreku. Policajac s naše strane puta obavijesti nas da moramo čekati oko jedan sat. U ruci je držao tranzistor sa kojeg su se čuli glasovi.
-Šta kažu na radiju, upitah ga kratko. Koje vas mjesto interesuje, odgovori on.
– Bolnica u Baru i Vladimir, precizirao sam.

Primjetivši da sam jako zainteresovan, državni službenik bez muke mi reče:
– Hotel Agava, luka, bolnica u Baru, most na Virpazaru i Stari grad u Ulcinju su potpuno srušeni. Za sela u Vladimiru nema vijesti.

Zahvalio sam mu na informaciji, bolje reći na povećanju brige zbog rušenja bolnice gdje mi sin leži. Kao da se i on nekako zabrinuo, pa me upita. Nijesam rekao ništa sem ”dijete mi je u bolnici”. Čim je to čuo, isključio je radio i pozvao me do službenog auta. Tu je aktivirao tehničku vezu radi konkretne informacije o stanju u bolnici, a mene pozva: – Slušajte sami šta kažu tamo! Uslijedio je je brzi odgovor:
– U bolnici Bar, nijedan pacijent nije povrijeđen. Svi su evakuisani, bezbjedni…

Policajcu sam toplo zahvalio na pokazanom ljudskom gestu i olakšanju. Kada su stvoreni uslovi za prolaz, nastavili smo put ka Baru i bez daljih zastoja do bolnice.

U dvorištu bolnice zatekli smo Safiju i Kasema. Sa njima je bio sin Ilir. Vidio sam ih da su zdravi i radovao se toj činjenici. I oni su bili sretni da smo i mi dobro. Sa njima je bila i Fadila Čobović, tetka hospitalizovanog sina, Ilira. Rekla nam je da je u kritičnom momentu pošla u sobu kod djeteta, iznijela ga vani bez posljedica i držala ga u naručje sve do dolaska majke i njoj ga predala.

Brat i žena pokušali su da mi objasne stanje u kući i šire, ali ja im nijesam vjerovao. Da bi me ubijedila, Safija mi reče da u dvorištu bolnice ima povrijeđenih i otuda. Navela je i imena onih koje je poznavala, među njima i Saita Kasnecia iz Brajše i Peći i poruči mi da ih pozdravim. Toga dana, po drugi put sam ušao u veliko polje bijelih postelja. Bio je to tužan pogled, kao onaj u Risnu. Prolazio sam pored nepokretnih. Sve sam pozdravio, ali pažnju sam zadržao na druga Saita. Iako sam prošao pored njega, nijesam ga vidio. Na korak od sebe, čuo sam glas:
– A ti Rexhep Lleshi, prolaziš pored mene i ne obraćaš mi se?…

Njegov glas sam prepoznao i da je samo ”A” zinuo, a ne što je govorio i druge riječi. I zaista, prolazio sam pored njega i nijesam ga primijetio. Vratio se natrag za dva ležaja i bez uobičajenog pozdrava mu rekao: -Zar su te helikopterom bacili ovdje?
– Ne druže, znam, ovdje me je bacilo nešto drugo. Sad ću da ti objasnim, ali stani i da se pozdravimo prvo, reče mi to u prolazu Sait.

Pošto smo se toplo pozdravili, sjeo sam kraj njegove postelje, a on je nastavio:
– Ovo je prvi put da sam došao u Brajšu sinoć, i nijesam ti se javio. Pogazio sam besu koju sam slijedio punih 15 godina. Umjesto da, kao i uvijek, put me navede kod tebe, ja sam ”skrenuo”. Možda me je to dovelo ovdje gdje me sad vidiš.

Nisam htio da slušam njegovu skromnost u tim trenucima bola, već da ga ohrabrim, ali mi on ne da. Kao da je želio da samo on govori pa dodade:
– Veoma je interesantno kako si ti uvijek bio uz mene. Danas su mi rekli da nijesi kod kuće i eto, došao si brzo da mi skineš teret. I skinuo si mi ga. Lakše mi je.

Zatim sam napustio i tu ”bijelu poljanu” i zajedno sa svojima nastavio put kući.
Stigli smo u Brajšu, u dvorište kuće. Potres tla u nizu, za nas prvi na tom mje- stu, kao da je pozdravio naš dolazak. Nevjerovatno! Nova kuća u koju smo za šest godina sve investirali, toliko se ”izopačila” da, iako otvorenih vrata i prozora, neće da nas primi da uđemo unutra. Vidjelo se sve! Razaranje i samo razaranje!

Ali i velika sreća. U tom rušenju zidova i kamena niko nije povrijeđen. Ni mali sin Besnik, od tri godine i nešto, koji je samo tri minuta prije kritičnog momenta, izašao iz sobe na spratu, a čija je postelja sada bila pokrivena kamenjem koje je sa zida padalo.

Okupili smo se u bašti, oko vatre, skuvali i popili kafu sreće u toj nesreći. Iako umorni, sjedeli smo do kasno u noć uz priču, ”šta se učinilo, šta će se učiniti”. Ni- jesmo imali gdje poći. Spavali smo u bašti, pred kućom, na mekoj zemlji, pokriveni nebom kao jorganom. Realno, bez pretjerivanja, dobro smo spavali i dočekali zoru.
Sjutradan, rano, sam se uvjerio da u školi nema uslova za rad. Zbog toga i nije održana nastava do kraja nedjelje. Onda, prije podne, posjetio sam najbliže unesre- ćene i oštećene, a zatim sa bratom smo napravili od folije ”bijelu kuću” u kojoj smo boravili dvije nedjelje. Zamijenili smo je velikim šatorom pod koji smo konačili šest mjeseci do novembra.

U kasnim popodnevnim časovima, pošao sam u tek formirani Opštinski štab u Ulcinju. Tamo je došao izaslanik predsjednika Tita, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ, drug Fadil Hodža, da izjavi saučešće porodicama poginulih u ovom mjestu i da u tim okolnostima, ohrabri oštećene građane i beskućnike.

Drugog dana, 17. aprila, ja, predsjednik Mjesne konferencije SSRN Vladimira, zajedno s predsjednikom Savjeta i drugim strukturama Mjesne zajednice, na osnovu uputstava uzetih dan ranije u Predsjedništvu Opštinske konferencije SSRN i Opštin- skom štabu Ulcinj, formirali smo Štab MZ Vladimir, za otklanjanje posljedica kata- strofalnog zemljotresa. Sjedište štaba bilo je u dvorištu Stare škole. Formirane su radne grupe štaba i isti dan obišle su reon mjesne zajednice, ”od kuće do kuće”, kako bi ”snimile” nastalo stanje i uradile izvještaj. Ja sam sa grupom posjetio Selitu.

Tu, pod šatorom, dočekao sam brojne zvanične posjetioce, među njima, 17. maja, predsjednika Skupštine Republike Crne Gore, Budislava Šoškića i predsjednika Republičke konferencije SSRN Crne Gore, Nenada Bućina, sa saradnicima i funkcio- nerima opštine. Njih sam upoznao s posljedicama prirodne stihije, osnovnim potre- bama stanovnika ovog mjesta i mjerama daljeg ublažavanja i saniranja nesreće.
29. maja, u Štab MZ Vladimir, došao je predsjednik Republike Srbije, Dušan Čkrebić, u društvu funkcionera naše republike i opštine. Ja sam i njega upoznao s posljedicama prirodne nesreće i potrebama mjesnog stanovništva.