Nedavna istraživanja američkih eksperata potvrdila su pretpostavku da je morsko dno južnog Jadrana bogato vrlo vrijednim istorijskim tragovima. I to je logično: upravo je istočna obala Jadrana bila ključni pomorski put koji je vodio od Venecije, Rijeke, Splita, Dubrovnika ili Kotora prema Albaniji, Grčkoj i dalje na Mediteran.

Isto tako je poznato da je ta baština praktično neistražena, pa niko ne može ni približno tačno da odredi koliko je brodova nastradalo na ovom prostoru što od prirodnih nepogoda, napada gusara ili u ratnim okršajima. Na primjer, samo u razdoblju od 17 godina (1592-1609.) bilo je na Jadranu oko 400 brodoloma. Većina tih brodova leži duboko zakopana na morskom dnu, a tek nešto više se zna o brodovima koji su uglavnom potonuli tokom Prvog i Drugog svjetskog rata.

Zato se procjenjuje da u crnogorskom podmorju leži pedesetak olupina. U knjizi Podmorje Crne Gore Dragan Gačević je prikazao 30 brodskih olupina (od kojih četiri u podmorju Ulcinja), a koje su ,,podvodni istorijski lokaliteti, koji ne predstavljaju samo obilježje jednog vremena, već i eksponate jednog velikog podvodnog muzeja”.

O tom blagu ulcinjskog podmorja gotovo da nema spomena ni tragova u lokalnim muzejima. Praktično nijedan eksponat u gradu koji je tokom čitave svoje istorije izlazio na široka jadranska vrata, a pomorci raširili njegovu slavu i spomen po čitavom Sredozemlju. Starine pod morem niko nikada nije čuvao, pa su dobro opremljenim i sposobnim roniocima bile lako dostupne. Zato je postalo pravilo da se amfore i druga grnčarija s potonulih brodova mogu vidjeti kod privatnih kolekcionara, ili su se u zavisnosti od starosti i oznake porijekla, komadi istorije s ovog područja prodavali po bagatelnim cijenama od 500 do dvije hiljade eura.

Tako su, na primjer, potonuli brodovi Karola i Goricia temeljno opljačkani.

Karola je najatraktivnija brodska olupina u ulcinjskom podmorju za sve kategorije ronilaca. Nalazi se u akvatoriju rta Đerane, udaljena oko dvije nautičke milje od Ulcinja i oko pet nautičkih milja od ušća rijeke Bojane, na dubini od dvadesetak metara. Taj austro-ugarski parobrod potonuo je u noći, 22. jula 1916. godine, zbog loše vidljivosti i sudara s brodom Matyas Kiraly.

Bio je dug 65,88 metara, a do početka Prvog svjetskog rata korišćen je kao kruzer, koji je krstario Mediteranom.

Tršćanski parobrod Goricia, potonuo je kod grebena Đerani, koji se često naziva ,,grobljem brodova”, a ulcinjskim gusarima služio je kao skrovište za napade na brodove koji su se kretali na tom prostoru.

Taj brod, koji predstavlja i najveću olupinu koja leži u crnogorskom priobalju bio je dugačak 104, a širok 14 metara. Imao je ogromnu nosivost od čak 3.104 bruto registarske tone i mogao je postići brzinu od 12,5 čvorova.

Ovaj parobrod, u vlasništvu austrougarskog Lojda, proizveden je 1903. godine. Tokom Prvog svjetskog rata služio je za vojne potrebe skladištenja municije na potezu duž albanske obale. Prateći pomorski konvoj u povratku iz Drača, u noći 19. avgusta 1918. godine naletio je na minu i, poslije strahovite eksplozije koja je otkinula pramac broda zapalio se, a potom i potonuo.

Brod leži na dubini od svega 12,5 metara, oko 1,5 kilometar istočno od hridi Đerane, orijentisan u smjeru zapad-istok.

Jedna od najinteresantnijih olupina u ulcinjskom podmorju za ronioce istraživače i ronilački turizam svakako je potopljeni putnički parobrod Bojana. On leži na pjeskovitom dnu, na dubini od 50 metara, devet kilometara od Ulcinja i gotovo isto toliko od ušća Bojane, i služi kao stanište raznih morskih riba.

Dužina broda je 37, a širina 6,3 metra. Izgrađen je 1904. godine na Malom Lošinju, pod prvim imenom Skodra, a potonuo 40 godina kasnije. S obzirom na dubinu, još uvijek nije opustošen.

Prema riječima predsjednika Ronilačkog kluba Dolcinium Ibrahima Mile, možda je najinteresantniji Sulejmanov brod, koji je potopljen 1944. godine, nedaleko od Starog grada. Nalazi se na dubini od 16 metara i leži na boku. ,,I danas se na njemu nalaze razne vrste municije, neeksplodiranih granata i oružje, pa predstavlja stalnu opasnost za ronioce, posebno one koji ne znaju kakav je teret prevozio u trenutku kada je potonuo”, navodi Mila.

Još manje se to može znati za brodove koji se nalaze na pjeskovitom dnu, na ušću rijeke Bojane u more. Tu se misli i na brod Merito, vlasništvo Antuna Alegretija iz Trogira, kojim je upravljao kapetan Naporeli, a koji je potonuo 1858. godine. Upravo je taj događaj, uz probijanje rukavca Drima u Bojanu, doveo kasnije do stvaranja prekrasnog ostrva Ade.

Još je, zbog odnosa aktuelne vlasti prema ovoj problematici, interesantniji primjer Valdanosa. Savjet za privatizaciju crnogorske Vlade je, naime, u Javnom pozivu za izdavanje u dugoročni zakup te rajske uvale prije nekoliko godina naveo je da ona ,,predstavlja i evidentirani podvodni arheološki lokalitet gdje se mogu očekivati značajna podvodna nalazišta još iz vremena antike”. Dakle, nesuđeni zakupac, za koga se od onda više ama baš ništa ne zna (famozni Cubus lux iz Velike Britanije), mogao je, velikodušnošću Vlade Crne Gore, za jeftine novce, da ima u svom ataru i – antičko nalazište. Ali, srećom, trgovci baštinom na ovom su slučaju doživjeli težak poraz.

Ronilački turizam, posebno ronjenje na olupinama potonulih brodova (wreckdiving), sve je cjenjeniji segment turističke ponude. Uz podatak da je Centar za obuku ronilaca i razminiranje iz Bijele nedavno ovlastio dva inspektora iz Dolciniuma za kontrolu pod vodom, na pomolu je nada da će početi kvalitativno drugačiji odnos prema potonulom podvodnom blagu i ne samo u Ulcinju.
Mustafa CANKA
Izvor: Monitor