Pristvujemo večeras jednom divnom kulturnom događaju. Okruženi smo ljepotom slika i stvaralaca i čovjeku zaista ne treba ništa više. No, možda, ipak, valja reći par riječi…
Ova i ovakva manifestacija važna je, po mom shvatanju, i zbog toga što je izlaganje ovako dobrih radova , ovakva izložba, svojevrsna demistifikacija umjetnosti kao elitističke djelatnosti samo nekih bogom danih pojedinaca. Ona nam svjedoči da u svakom od nas leži umjeće, samo ga treba probuditi, dozvoliti mu da se iskaže i razmaše. Gledamo umjetnine naših dama, takozvanih ‘običnih’ žena – naših komšinica, prijateljica, poznanica, koleginica s posla – gledamo i pitamo se: mogu li i ja ovo? Ovo je tako jednostavno, a tako lijepo… Jednostavno, da – u jednostavnosti je ljepota stvaranja. U detaljima, sitnim, malim, skriva se umjeće, gotovo sva snaga umjetnosti. Sva je u tom detalju sadržana. No, da se do te ‘jednostavnosti’ dođe, treba se upustiti u neizvjesnu i često pretešku avanturu stvaranja. ‘Mogao sam i ja ovo’ – možda si i mogao, ali nisi. A naše umjetnice jesu.
Naravno, ne smije se, pritom, zanemariti ili umanjiti značaj podrške i poduke koje su damama nesebično pružile divne umjetnice, s kojima imam zadovoljstvo da večeras sjedim. Njihov je doprinos uspjehu slikarki nemjerljiv, jer poznavanje tehnike, materijala, alata… zatim primjedbe i sugestije njihovog oštrog oka , neophodni su. No, ako bi se umjeće svelo samo na to, onda bi se odradio samo zanatski dio posla. Mnogo je, zato, veća zasluga instruktorki što su uspjele da svoje ‘učenice’ ‘otvore’ i iz njih izvuku ono najbolje, da oslobode njihov talenat.

Zadivljen sam, večeras,koliko slikama, toliko i odvažnošću i hrabrošću naših dama-umjetnica koje se prezentuju. Ne mislim pritom samo na hrabrost da svojim radovima izađu pred publiku, ni na sve one strahove koji prate sve stvaraoce od onoga poznatog: ‘što će reći ljudi, hoće li im se to svidjeti?’ Ne! Svako umjetničko djelo kada izađe u javnost, počinje živjeti sopstveni život. Sučeliće se ono sa svakojakim komentarima, mišljenjima, ocjenama i procjenama, i to je normalno i očekivano. I, sigurno, naći će put do onoga ko to zna da vrednuje, da cijeni… ‘Ljepota je u oku posmatrača’, glasi maksima i zaista: svaki je prijem i doživljaj umjetnine subjektivan i svako je mišljenje legitimno. Pominjući hrabrost, mislio sam, prije svega, na svjesno ili nesvjesno, voljno ili nevoljno, pristajanje da se javnosti izloži i dio svoje intime. Upravo tako: dio svog unutrašnjeg života, svoju maštu, možda neke skrivene želje, htijenja ili snove, koje nismo baš voljni da dijelimo s drugima. No, kako je umjetnik, po pravilu, egzibicionista, on znajući da se pred publikom mora djelimično razgolititi, na to otvaranje pristaje. Odbrambeni mehanizmi tipa ‘ to je samo slika’ ili kod pisaca ‘sve sam to izmislio, to je samo fikcija’ samo dijelom uspjevaju da nas skriju od vještog, pronicljivog posmatrača ili čitaoca.
Autor i djelo neraskidivo su vezani. Jer, stvaranje, ako je istinski proživljeno – a samo takvo je vrijedno – mora izaći iz nas, iz onoga što zovemo dušom. A ako je iz nas izašlo, na neki je način, (iskustveni, čulni..) moralo jednom ranije u nas ući. S tako prerađenim proizvodom duše, izlazimo na javni pazar, a za to treba biti odvažan i hrabar. I neka je tako, jer velika je besmislica floskula koju svakodnevno čujemo da neko stvara ‘onako, za svoju dušu’… Dakle, slika da oslika zidove svoje sobe ili piše za ladicu. Ako je umjetničko djelo ‘proizvod duše’, što će onda njegovoj duši njegove duše djelo?!

Slikamo, znači, pišemo, stvaramo muziku iz unutrašnje potrebe koja nas pokreće, ali i da to pokažemo drugima, da podjelimo svoju umjetninu. A na kraju, ili možda prije svega, da pokažemo što umijemo. Zašto ne? – sujeta ne mora uvijek biti negativno konotirana. Ne, ona je u umjetnosti pokretač. Za koliko bi umjetnina ili naučnih dostignuća svijet bio siromašniji da nije bilo ambicioznih ljudi koji su stvarali, pa makar ih na to pokretala i samo sujeta?!
Kada početi sa stvaranjem, kada se pojaviti pred publikom? – pitanje je kojeg sam postao svjestan kada sam sam ispisao neke priče.

‘Zašto tako kasno, zar nisi mogao pisati dok nisi posjedio? ‘ – gotovo su me opsjedali pitanjima. Ispisao sam priče onda kada sam imao što da kažem, odgovarao sam, mada su mi mogli zamjeriti da se koristim frazom. Fraza ili ne, ali to je tačno. Životna dob ne određuje kada će se početi ili prestati s stvaranjem umjetnosti. Nije ovo fudbal pa da se zna rok trajanja igrača. Za spretnog i znavenog svako je doba taman, a za one druge… oni neka se drže tih vještački uspostavljenih pravila.