Ismet KARAMANAGA Facebook BAR, Februar 2017

Pero BOKOVAC
Bar, ovaj sadašnji nijesam nikad posebno volio. Mislim da je to grad bez duše, suviše moderan. Malo je od onog Starog ostalo u njemu. Doduše, i sada pođem ponekad do luke, volim da gledam čamce, koče- ribarice, jahte i brodove. Pođem, ponekad i do Bolnice ili do nekih institucija našeg sistema, koje su manje vise sve smještene u Baru. Bar je danas veliki grad sa ogromnim brojem doseljenih stanovnika i ogromnim “atarom” od Virpazara pa skoro do Prvog tunela, do Bratice. Međutim, danas je Bar i grad velike autoktone maslinade, sa najstarijom Maslinom u Evropi na MIROVICI, grad prelijepog Starog grada u Starom Baru, grad velikih manifestacija, grad “Vina i Ukljeve”, “Maslinijade “ , sporta, visokog školstva.

Tako da mi Ulcinjani, htjeli to priznati ili ne, naš grad doživljavamo kao dio “barskog sreza” bez obzira što je naš grad nekad bila “druga Varoš Crne Gore”. Čak su nas i turizmu pretekli.
Međutim, za Bar, ali, onaj Stari, i njegov nekadašnji Pristan, vežu me neka druga vremena i neke druge uspomene. Veže me njegova luka, nekad, velika luka” nade” Crne Gore, na kojoj su pristajali sa svojim dragocijenim teretima mnogi brodovi, naših ali i stranih velikih kompanija.
Mnogi naši pomorci su godinama plovili i zarađivali hleb na tim brodovima, ukrcavali se i iskrcavali u toj luci, vezivali se na tim dokovima.
Za taj Bar, me posebno vežu sjećanja na Staru gimnaziju “Niko Rolović” na raskrsnici u blizini železničke stanice i na njene barake u kojoj je ona bila smještena. Vežu me sjećanja, na jedno zlatno vrijeme provedenih u tim klupama, na divne profesore, koji danas mogu biti akademici mlađim generacijama prosvjetnih radnika modernog vremena. Profesori, Andrija MIRANOVIĆ, Nikola STANIŠIĆ, Blažo NIKITOVIĆ, direktor, MarkO OSTOJIĆ, kao i mnogi drugi, su samo dio plejade vrsnih prosvjetnih radnika, koji su ostavili dubok trag kod mnogih generacija, kojima su oni predavali. I pisac ovih redova je bio dio te vrhunske edukacije, vrsnih prosvjetnih radnika, kojima je bio i ostao vječito zahvalan.

Kad god pođem , ili prolazim kroz Bar, neminovno se sjetim, a često i svratim, do jednog od rijetkih brodograditelja kod nas u Crnoj Gori, gospodina Pera BOKOVCA. Nijesam siguran, dali postoji još neko negdje u Boki, gdje još popravlja ili gradi drvene čamce i brodove, bar ne neko njegovih godina. Gospodin BOKOVAC ima 81 godinu i još davnih 60 tih godina prošlog vijeka, počeo je da popravlja, kasnije I da gradi nove čamce. Kaže, da je sam iz ljubavi prema čamcima, moru I brodovima, naučio zanat. Gospodin Pero BOKOVAC je izuzetan čovjek, izuzetan majstor, brodograditelj, vrstan umjetnik. Gradi, popravlja ,modelira, drvene čamce i brodice, kojima daje snagu da mogu izdržati silinu mora i talasa. U svakom zakucavanju eksera daje im i ugrađuje dio svoje duše. Dok radi, gotovo da priča sa daskama, korbama, ekserima, oplatom.
Mnogi čamci i brodice koje je gospodin Pero BOKOVAC, popravljao ili nove izgradio, ponosno plove čitavom našom obalom. Danas, mnogi vlasnici tih brodica i čamaca ponosno ih pokazuju na raznim sajmovima, mnogi od njih se takmiče na raznim takmičenjima, što ovog gospodina čini ponosnim I sretnim. „Svima radim najbolje što znam I umijem, ugrađujem najbolji material i najbolji dio samog sebe, bez obzira dali se radi o popravci starog ili izgradnji sasvim novog čamca“, kaže Pero.
I meni, odnosno mojem sinu Adriatiku je gospodin BOKOVAC izgradio čamac, koji već nekoliko godina plovi u našem akvatorijumu, od Bojane do Starog Ulcinja. Podsjećam ga, na naše mnoge dolaske i na vrijeme dok je gradio naš čamac. Ništa ne zaboravlja, ima fantastičnu memoriju. Čamci, drvo, daske i alat i njegova radionica, su njegov život. Dok ga gledam kako savija daske, imam osjećaj da razgovara sa drvetom, tačno zna svaki detalj, zna kako daske dišu, koliko ih treba saviti i ostalo vezano za drvo , eksere , kalafat, svaki čvor. Pero se sjeća svih čamaca koje je gradio ili popravljao, tako da sa osmjehom govori o mom sinu koji mu je svakodnevno dolazio, kako bi mu što prije završio čamac. Sjeća se i rahmetli Bruna Abazovića i njegovog čamca, kojeg je isto tako gospodin BOKOVAC popravljao, ugradio kabinu, motor.

Gospodin Pero BOKOVAC, svoj zanat, ostavlja u sigurnim rukama, u rukama svog sina, NENADA ( 48) koji je isto tako vrstan graditelj čamaca i brodica. Zajedno rade, kombinuju, ugrađuju, savijaju daske, postavljaju kobilice za neke nove brodice. Trenutno imaju narudžbu 5 različitih brodica iz Abu DABIJA, koji su u Porto Montenegru u Tivtu imali priliku da se upoznaju sa njegovom umjetnošću. „Samo da zdravlje posluži“, kaže ovaj divni, markantni , skromni i vrijedni čovjek „zlatnih ruku“.
Mnoge TV ekipe, mnogi novinari iz zemlje i iz regiona, često se mogu vidjeti u njegovoj skromnoj radionici. Svi oni hoće da vide i bilježe riječi, ali i djelo ovo dvoje vrsnih majstora, brodograditelja, zanata koji polako izumire, obzirom da je plastika danas preplavila sve .
Međutim , ja sam siguran da će se brodograditeljstvo i dalje njegovati i sačuvati u ovoj radionici, kod ovih vrsnih majstora. Svi mi, koji živimo na moru i čiji su preci plovili po mnogim morima širom planete, imamo potrebu da se prisjetimo naše slavne i impozantne pomorske prošlosti.

Pero BOKOVAC i njegov sin NENAD, svojim radom i svojim umijećem, neprestano nas podsjećaju i vraćaju na tu prošlost, i zbog toga sam ubijeđen, da bi ovo materijalno blago trebalo sačuvati i proglasiti Kulturnom baštinom, zato što je ovaj zanat I ovaj proizvod dio našeg kulturnog nasljeđa.

Ulcinj, februar 2017 Ismet KARAMANAGA Facebook