Možda je naslov ovog teksta otrcana fraza ili slogan koji je 80-ih godina prošlog vijeka izražavao istinske emocije građana ex-Yu u ljubavi prema doživotnom predsjedniku SFRJ, Josipu Brozu Titu. A ovaj tekst, mislimo,  sada izražava ljubav i ujedno brigu građana Ulcinja za stanje i položaj najvrednijih resursa Ulcinja tj. ljudskog i prirodnog. Pođimo redom.

Prije zemljotresa,  1978. godine,  Ulcinj je učestvovao sa cca 38-39% turističkog prihoda CG, Budva 26%.  Sada  – Ulcinj 10-11%, Budva 52%. Ulcinj je na 75% prosjeka razvijenosti Crne Gore, što je uznemirujuće za sve njegove građane. On posjeduje  – bolje reći, tu se nalazi –  preko 50% turističkih potencijala države CG, ali nažalost Ulcinj nije imao jaku političku elitu i adekvatne ljudske resurse – stručne, kreativne vizionare na čelu opštine.

Ulcinj nema dugoročnu definisanu i održivu ekonomsku, socijalnu, ekološko-ambijentalnu i kadrovsku politiku za narednih 20-ak godina, nema studiju procjene vrijednosti svojih resursa –  Šasko jezero, Bojana, Solana, Port Milena, Ada Bojana, Velika Plaža, borova šuma, Valdanos, Kruče, izvori mineralne sumporne vode, poljoprivredne potencijale. Nema ni transparentnu i održivu politiku saradnje sa dijasporom koja ima puno uspješnih biznismena i osoba od znanja.

Ali zato Ulcinj  već 27 godina pluralizma ima izražene „patriote iz nacionalnih partija“ za fotelje i svoj džep, međusobno posvađane, poziciju i opoziciju koji sebe smatraju protivnicima, a ne neistomišljenicima.

Zato i ne čudi činjenica da smo u Ulcinju u proteklom periodu imali neuspješne privatizacije, a uspješne likvidacije preduzeća, urušenu privredu, veliku nezaposlenost, mali natalitet, pa zato i veliku emigraciju, prvenstveno omladine, u EU i prekomorske zemlje.

Poslednjih godina izraženo je „bombardovanje“ prostora Ulcinja malim i velikim objektima (ne hoteli, već vikendice i spavaonice za turiste) bez komunalija, zelenila, parkinga, itd.

Zamislile su neke institucije van Ulcinja da je Bojana veća od Amazona, pa je tovarimo sa skoro 600 objekata konfekcijskog tipa gdje je prisutno željezo, eloksir, klima uređaji, koji guše prostor, identitetsku pejsažnu, tradicionalnu arhitekturu – ribarske kolibe prošarane tradicionalnim drvenim kalimerama. Više se na Bojani ne osjeća mistična, ribarska atmosfera i intima, međusobno dovikivanje ribara, pomoć pri ulovu ribe, izvlačenje i čišćenje mreža, proslava dobrog ulova, zajednička riblja čorba, obavještenja o nailasku nevremena i dr. Ali zato dominira otpad, a  caruju papiri –  površina objekta, cijena po m2, iznos, način plaćanja, moguće sankcije i sl.

Bojana kao posebna ekološka, biodiverzitetska i hidrološka osobenost teče ne samo prema moru nizvodno, već i uzvodno u određenim situacijama i potencijal je i mogući turistički brend za sportski ribolov – tune, kajak-kanu sport, maratonsko plivanje nizvodno… To je jedan od puteva ka valorizaciji.

Nemamo informaciju da li je urađena procjena uticaja na životnu sredinu za objekte na Bojani, koliko tih blizu 600 objekata zapošljava ljudi, ali znamo da nije održana javna rasprava, procjena uticaja na kulturno nasleđe, na istorijsku, geografsku, identitetsku, pejsažnu vrijednost Bojane.

Nije nam jasno zašto se ne postupa po dokumentu: Temeljna studija za osnivanje regionalnog parka delte Bojane –  iz 2007. i   2008. autora iz Njemačke, Italije i Crne Gore, kojom prilikom je potpisan Memorandum sa Svjetskom bankom o finansiranju, a odobrila Vlada CG.  Pomenuta studija vrednuje deltu Bojanu kao širi pojam cca 40% teritorije opštine Ulcinj – kao najvažniju močvaru istočnog Mediterana uz preporuku za formiranje institucije Regionalni park delta Bojane u ingerenciji lokalne samouprave. To isto se preporučuje i kroz projekat Bojanatour koji su realizovali UBA i Zeleni Korak, a koji je finansiran od strane CEPF-a.

Na taj način bi se povećala turistička ponuda Ulcinja, produžila turističa sezona, otvarala nova radna mjesta, pospješile/razvijale organska poljoprivreda u pomenutoj zoni. Crna Gora, a pogotovo Ulcinj, je mali prostor gdje svaki grumen zemlje vrijedi grumena zlata i koja se ne smije  ovako prodavati ili izdavati na 99 godina, već po našem mišljenju treba promovisati privatno-javno partnerstvo sa relevantnim investitorima koji imaju osjećaj za prostor i prirodu, a ne samo želju za što bržim profitom. Jer srećan je čovjek koji ima prošlost i nju ostavlja i za buduće generacije.  Ulcinjske resurse treba obazrivo zaštititi, pravilno valorizovati, a ne brutalno eksploatisati kao što je slučaj sa Bojanom. Bojana treba da pripadne ribarima, ekskluzivnim ribljim restoranima, sportsko-rekreativnim sadržajima i  bude prepoznatljiva po cijelom svijetu, a ne osobama koji će da leškare u novoizgrađenim objektima bez osjećaja za prostor i prirodu, kojima ni po kojoj osnovi  – istorija, mentalitet, životno opredjeljenje, geografija – ne pripada Bojana. Za takve osobe Ulcinj ima dosta drugog prostora, dio Velike plaže, kameniti dio od Borove šume do Ponte Đerane, itd.

Nama Ulcinjanima sreću ne mogu donijeti osobe sa strane – stranci, već samo mi, znanjem, radom, saradnjom, a država se mora ponašati prema pravilima EU kojoj težimo. Ulcinj je u opasnosti da nestane sa demografskog, identitetskog i istorijskog stanovišta ukoliko nam tuđa para kreira našu budućnost uzimajući u obzir samo profit pojedinaca. Para je kao i voda i vatra –  dobar sluga, a loš gospodar. Para je kao i droga – što je više imaš i konzumiraš sve si ovisniji od nje, zaboravljaš sve ostalo, i familiju i oca i majku i prijatelje i neprijatelje.
Jedan pjesnik reče:

„Probudi se nešto se dešava, / nemoj reći da to nisi znao /  I tvoja (naša) se sudbina rješava / možda će ti jednom biti žao“.

Autor je  dr. vet. med. ecc

Izvor: Vijesti Online